‘Za život’ zapravo znači ‘Za smrt’ žena

 Prosvjed u Washingtonu za reproduktivnu pravdu, 2004. (Foto: NARAL Pro-Choice America/Facebook)

Na 45. godišnjicu slučaja “Roe v. Wade”[1], vrijeme je da naglasimo skrivenu istinu: ograničavanje pobačaja znači više smrti žena.

Alissa Quart i Barbara Ehrenreich

Otkad je 1970 – ih pokret protiv pobačaja preuzeo etiketu “Za život” (pro-life), bitka oko reproduktivnih prava poprimila je apokaliptičan ton. Ako se anti – abortus strana zalaže za život, onda se druga strana, milijuni žena koje se ujedine svakog siječnja kako bi održale pobačaj legalnim i sigurnim, sastoji od koščatih i krilatih vještica. Ova polarizirajuća retorika pretvara svaki sukob između dvije strane u preludij Armagedonu, posljednji sukob između života i smrti, dobra i zla. Kada su optuženi/e da ih zanima samo život u fetalnoj formi, protivnici/e prava na pobačaj iz rukava vade svoju mitološku tvrdnju da je pobačaj faktor rizika za obolijevanje od raka dojke, dugoročnu depresiju i samoubojstvo. Tako mogu nastaviti tvrditi da ne spašavaju samo živote fetusa već i živote žena koje nose te fetuse.

Dana 22. siječnja, na 45. godišnjicu legalizacije pobačaja, borkinje/borci za prava žena moraju nadići opovrgavanja tvrdnji o opasnosti pobačaja. Trebali/e bismo se stvarno okrenuti pitanju života. Postoje nepobitni dokazi da nije pobačaj, već nedostatak pristupa pobačaju, smrtonosna prijetnja ženama. Zaključak je donesen na temelju pažljivog praćenja maternalne smrtnosti u SAD-u, uključujući smrti koje se događaju po porodu i oko vremena poroda. Što je teži pristup pobačaju, veća je šansa da će žene umrijeti pri porodu ili tijekom trudnoće.

Maternalna smrtnost smatrana je dugo problemom zemalja trećeg svijeta, gotovo nezamislivim u društvu poput našeg, koje troši 3,3 trilijuna dolara godišnje na zdravstvo. Bilo je šokantno tijekom kasnih 2000 – ih, kada su istraživanja javnog zdravstva počela pokazivati rastući trend u broju maternalnih smrti u SAD-u, a bilo je još šokantnije kada se pokazalo da su smrti bile u većoj koncentraciji prisutne u državama koje su imale najviše ograničen pristup pobačaju. U Texasu se, primjerice, majčinska smrtnost udvostručila između 2010. i 2014. godine kada je država zatvorila više od pola klinika za pobačaje i smanjila sredstva namijenjena za Planned Parenthood. Zahvaljujući Texasu i nekim drugim državama sa snažnim ‘pro-life’ lobijima, uglavnom na jugu, SAD sada nosi groznu titulu jedne od najbogatijih svjetskih demokracija s najvišom stopom maternalne smrtnosti.

U kakvoj je vezi prisutnost ili odsutnost zdravstvenih usluga poput pobačaja sa ženinim šansama da preživi trudnoću i porod? Nitko sa sigurnošću ne zna što se točno događa, no čini se da se većina ljudi slaže da se radi o indirektnoj vezi: države koje čine abortus nepristupačnim također često škrtare na zdravstvenim uslugama poput prenatalne i postnatalne skrbi, stoga je manje vjerojatno da će uočiti eskalirajući visoki tlak ili abnormalno krvarenje koje može nagovijestiti ženinu smrt. Stručnjaci/kinje na polju reproduktivnog zdravlja kao Terri – Ann Thompson iz IBIS Reproductive Health, neprofitne istraživačke organizacije, zaključuju da je osigurati pristup državna obveza prema ženama, djeci i zdravlju općenito. Ponekad je veza između manjka dostupnosti abortusa i majčinske smrtnosti puno direktnija. Uzmimo hipotetski slučaj žene koja želi abortus zbog već postojećeg zdravstvenog problema poput dijabetesa, koji bi mogao dovesti do problema u trudnoći, no nema mogućnosti pronalaska klinike za pobačaj. Ili, kao što Thompson ističe, ne može naći kliniku na vrijeme. Može potrajati dok se skupe sredstva za pobačaj, npr. predujam od plaće ili dok se organizira prijevoz do klinike koja može biti stotinama milja daleko. Kada je ishod tragičan, pošteno je reći da je nedostupnost pobačaja razlog ženine smrti. No nećemo znati istinu dok se slučajevi maternalnih smrti ne počnu pomno proučavati.

Također je pod hitno potrebno istražiti činjenicu da je kriza u kontekstu maternalne smrtnosti unutar SAD-a disproporcionalno pogodila crne žene i to ne samo zbog toga što su crnkinje često siromašnije od žena drugih rasa. Pro Publica u prosincu je 2017. godine konstatirala da fakultetski obrazovane crne majke prolaze lošije od žena svih ostalih rasa koje nikad nisu završile srednju školu. Crnkinje u bogatijim susjedstvima prolaze lošije nego bjelkinje, hispanke i azijatkinje u onim najsiromašnijim. Jedna od pretpostavki je da stres uzrokovan raznim iskazima rasizma, u bolnicama kao i u društvu općenito, fatalno kompromitira ženino zdravlje. Patrisse Cullors, osnivačica Black Lives Matter, kaže da je rješavanje tog problema od velike važnosti kao stvar “reproduktivne pravde”.

Sad zamislite da je stvar obrnuta, da cjelokupna saznanja upućuju na to da je omogućen pristup abortusu u korelaciji sa povećanom maternalnom smrtnošću. FBI bi istraživao. Republikanski zastupnici bi tražili neposrednu zabranu svih klinika koje izvršavaju abortus te bi možda i sravnili sa zemljom zgrade u kojima su te klinike bile kako bi spriječili daljnju ‘zarazu’. No stvarna saznanja nemaju mnogo utjecaja na javnost, bar ne zasad. Pokret protiv prava na izbor odbija preuzeti odgovornost za povećanje stope maternalne smrtnosti. Kada smo nazvali ured za odnose s javnošću Nacionalnog Prava na Život, osoba koja je podigla slušalicu rekla nam je da porast maternalne smrtnosti nije zbog manjka dostupnosti abortusa već zbog neadekvatne zdravstvene skrbi za žene i obećala da će nas nazvati netko upoznatiji s temom. Nitko nije nazvao. No i dalje nam ostaje pitanje: nije li pokret “Za život” imao moralnu odgovornost provjeriti dostupnost zdravstvenih usluga za trudnice i rodilje prije nego li su ograničili abortus? Možda bismo trebali izbrojati tijela svih žena koje su umrle zbog nedostupnosti abortusa i sakupiti ih zajedno s njihovim slikama, tugujućim obiteljima i djecom koja su postala siročad. Možda bismo trebali čitati njihova imena na glas na okupljanju pokreta “Za život”. I svakako s vremena na vrijeme podignuti optužnicu da je “Za život” pokret zapravo Za smrt.