Na početku prošlog vijeka postala je jedna od rijetkih obrazovanih žena, ona koja je željna znanja krenula u Pariz, učila i radila na Sorboni i tamo objavila prvi naučni rad iz matematike, prva sa naših prostora. Nepravedno zaboravljena svoje znanje pružila je voljenoj zemlji vrativši se iz Pariza u Sarajevo s željom i voljom da ulaže u mlade generacije. U vrijeme kad žene nisu imale mogućnost da idu u školu a kamoli da stiču visoko obrazovanje Vera Šnajder postaje prva žena matematičar i prva koja je dobila mjesto dekana u Bosni i Hercegovini, ali i u bivšoj Jugoslaviji.
piše: Ilijana Božić
Biografi svjedoče da je Vera Popović Šnajder bila izvrsna profesorica, pedagogica i žena. Njeni učenici i studenti su je gledali sa poštovanjem jer je bila pismena i beskompromisna. Kazivali su da je veoma stroga, ali pravedna. Bila je stroga prema drugima ali i prema sebi.
Cijenila je moralna načela i bila je uzor mladima. Za svakog studenta i kolegu gajila je majčinsku ljubav. Prije nego što bi je upoznali obraćali bi joj se sa strahopoštovanjem. Međutim, vremenom su shvatali da je sve što ih je učila bilo za njihovo dobro kako bi od njih napravila dobre profesore i ljude prije svega. Biografi su zapisali da je prije svega Vera Šnajder željela da pomogne drugima bez namjere da joj se ta pomoć uzvrati. Njena izdržljivost i posvećenost onome što je radila budili su duboko poštovanje. Zahvaljujući njoj mnogi su otišli na studije u inostranstvo, a posebno treba isaći čuvenu Emmy Noether koja će kasnije na prostore bivše Jugoslavije donijeti modernu algebru.
Počeci
Rođena je u Reljevu kod Sarajeva 1904. godine. Otac joj je bio Simo Popović, cijenjena ličnost tog doba. Radio je kao rektor pravoslavne Bogoslovije. Mlada Vera završila je osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu. Potom je odlučila da upiše studij Matematike i eksperimentalne fizike u Beogradu na Filozofskom fakultetu 1928. godine. Studiranje je odužila zbog teže bolesti koja ju je zadesila. Nakon što je završila studije vratila se u Sarajevo i dobila posao profesorice u Ženskoj gimnaziji. Kao jedna od najboljih studenata svoje generacije i kao perspektivna mlada matematičarka godine 1929. dobija stipendiju od Francuske vlade i odlazi u Pariz na usavršavanje. O Veri Popović kao studentkinji najbolje govori podatak da su joj preporuku za rad na doktorskoj disertaciji u Njemačkoj napisala dva velikana Beogradske matematičke škole. To su bili Milutin Milanković i Anton Bilimović. Bila je primljena na institut „Henri Poincare“ gdje je radila seminar. Budući da se istakla prilikom rada na seminaru, dobila je ponudu da radi kao honorarni saradnik što je i prihvatila. Tako da je uskoro postala honorarni saradnik Laboratorije za hidrodinamiku na Sorboni. Tokom studiranja u Parizu oova pametna, mlada žena objavila je svoj prvi naučni rad u naučnom časopisu Franscuske akademije nauka „Comles Rendus de l’ Academie des Sciences de Paris“. To je bio i prvi naučni rad u oblasti matematike koji je objavavila ličnost iz Bosne i Hercegovine. Neki od njenih eksperimentata prikazivani su na izložbi u Parizu. Tada joj je u Francuskoj ponuđen posao u Ministarstvu vazduhoplovstva, ali ona nije prihvatila taj posao.
Odlučila je da se vrati u svoju rodnu zemlju, u svoje Sarajevo. Tako je od 1932. ponovo počela da radi kao profesorica u Ženskoj gimnaziji. Bila je veoma cijenjena. Poštovali su je učenici, roditelji ali i kolege.
Vera i Marsel Šnajder
Vera Popović je upoznala naučnika Marsela Šnajdera koji bio jedan od prvih doktora filozofije u Bosni i Hercegovini i postala mu supruga.
Porijeklom je bio iz Poljske, a roditelji su mu se preselili u Bosnu i Hercegovinu idući za službom. Školovao se u Mostaru i Travniku. Njegov talenat i intelektualni interes bio je primjetan i nije mogao biti zadovoljen opštim obrazovanjem. Sa izgrađenim pogledom na svijet, sa sviješću o dužnostima i odgovornostima naprednog intelektualca Šnajder je 1924. godine počeo da radi kao profesor u Ženskoj gimnaziji u Sarajevu. Njegovo peisustvo u Sarajevu se odmah osjetilo, unosio je novi duh i nova shvatanja o ulozi škole i nastavnika u društvenim kretanjima. Kod svojih učenika je uspijevao da stvori živu predstavu o pravom smislu školskog obrazovanja. Njegovi lični kvaliteti i njegova napredna ubjeđenja dolazila su do izražaja kako u školskoj učionici tako i na javnim predavanjima. Svoja ubjeđenja je iznosio javno.
Budući da su imali iste interese nije ni čudo što se zaljubili i vjenčali. Dobili su ćerku Milicu Šnajder koja je sve do 1992. godine bila profesorica Muzičke akademije u Sarajevu, a jedno vrijeme i dekan, kao da je išla majčinim stopama. Marsel Šnajder je napisao Zbirku zadataka iz matematike zajedno sa kolegom Stjepanom Tomićem, koja je kasnije doživjela 21 izdanje. Kao i njen suprug i Vera je pripada grupi lijevo orijentisanih sarajevskih intelektualca. Međutim, Marsel je bio Jevrej i pa se našao na udaru fašista odmah početkom rata zbog nacionalnosti ali i zbog intelektualnih stavova. Nacisti su ga ubili početkom Drugog svjetskog rata. Iako je pokušavala da sazna detalje o njegovoj smrti nikada nije uspjela da otkrije kako je i kada ubijen, kao ni mjesto gdje je sahranjen. Duboka tuga i tragedija koju je ova intelektualka doživjela hapšenjem i stradanjem supruga nije je spriječila da odustane. Morala je da se, pored lošeg zdravstvenog stanja, brine o malenoj ćerkici, majci i bratu.
Karijera
Postala je aktivni saradnik narodnooslobodilačkog pokreta i članica tada Glavnog odbora Narodnog fronta za Sarajevo. U decembru 1943. godine biva premještena u Imotski, a u junu sljedeće godine u Mostar. Zbog lošeg zdravstvenog stanja nakon liječenja ostaje u Sarajevu. U tome joj je pomogao poznati ljekar i humanista dr Bogdan Zimonjić. Poslije oslobođenja, tačnije od juna 1945. godine Vera Šnajder postala je direktorica Druge ženske gimnazije.
Potom u martu 1946. godine postala je jedna od prvih profesorica Više pedagoške škole u Sarajevu. Tih godina njena karijera išla je ulaznom putanjom tako da je 1947. godine postala savjetnik u Ministarstvu prosvjete, da bi se u junu sljedeće godine vratila na Višu pedagošku školu.
Godine 1950. učestvovala je u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a posebno se zalagala za stvaranje Katedre za matematiku gdje je radila kao vanredni profesor do 1960. godine. Povezivala je Katedru s naučnim krugovima kako domaćim tako i inostranim, slala je mlade kolege na školovanje u inostranstvo. Na taj način učinila je mnogo za mlade generacije u smislu naučnog rada čime je doprinijela bosanskoj sredini u kojoj se niko nije posebno zalagao u tom smjeru kojem je ona težila. Nije bila sujetna, željela je da pomogne mladima. Te godine, zahvaljujući njenim naporima, ova Katedra je prerasla u Odsjek za matematiku i postala dio novoosnovanog Prirodno matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Predavala je Diferencijalnu geometriju, Racionalnu mehaniku, Linearnu algebru i Uvod u algebru. Kako je vrijeme odmicalo Vera Šnajder je dobijala sve veću ulogu u društvu. Ubrzo je imenovana za prvu ženu dekana u Bosni i Hercegovini. Na tom položaju je bila od 1951. do 1959. godine. Tako je ušla u istoriju kao prva žena koja je dobila takvu funkciju i to na jednom od prvih sarajevskih i bosanskohercegovačkih fakulteta. Zanimljivo je da se njene aktivnosti i rad nisu odnosile samo na Katedru za matematiku. Bila je i prodekan Filozofskog fakulteta 1960. godine. Ovom funkcijom postala je prva žena na mjestu dekana u bivšoj Jugoslaviji.
Bila je dugogodišnji član Univerzitetskog savjeta, predsjedink Komisije i Savjeta Narodne biblioteke, potom član Komisije za davanje znanja naučni saradnik, te predsjednica Komisije za polaganje profesorskih ispita. Budući da je bila stipendista Francuske bila je i jedan od organizatora Društva Jugoslavija-Francuska u kojem je godinama aktivno radila.
Posebnu važnost imao je njen rad predsjednice Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH, a organizovala je i IV kongres matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, koji se održao u Sarajevu 1965. godine.
Bavila se proučavanjem Riemannove i Finslerove geometrije u racionalnoj mehanici. Svoje rezultate izložila je u dva rada koji su bili zapaženi u naučnim krugovima, a napisala je i knjigu za racionalnu mehaniku koju je godinama predavala.
Zajedno sa profesorom Mahmutom Bajraktarevićem organizovala je prvi postdiplomski studij iz matematike. Pomogla je Juraju Neidhardu da napravi što funkcionalniju zgradu Instituta za fiziku i hemiju u koju će se pored navedenih smjerova preseliti i Prirodno-matematički fakultet.
Umrla je 1976. u Sarajevu a njen put nastavio je njezin unuk. Bila je jedna od žena koje su pisale istoriju.
Autor: impulsportal.net