Kao odgovor na industriju brze mode, jednu od najštetnijih industrija današnjice, javlja se pokret slow fashion koji modu što više nastoji približiti održivosti.
Piše: Martina Domladovac
Slow fashion, ili takozvana spora moda pokret je nastao kao odgovor na sveprisutnu i razarajuću snagu brze mode, industrije koja najvećim modnim gigantima godišnje donosi milijunske prihode, istovremeno uništavajući lokalne ekonomije, radnička prava, okoliš i ljudske živote. Pojam brza moda označava način poslovanja u kojem velike modne kompanije imitiraju stilove i trendove s modnih pista, ali takvu odjeću proizvode jeftino za masovno tržište. Cilj modnih kompanija naviknuti je potrošače na brze izmjene kolekcija – od dizajnerske skice pa do gotovog proizvoda u trgovinama prođe tek nekoliko tjedana – a istovremeno im ponuditi dizajniranu odjeću po niskim cijenama. Velika zarada takvih kompanija pritom se temelji na vrlo niskoj kvaliteti proizvoda te izrabljivanju radnica iz zemalja u razvoju.
Osim potpunog razaranja radničkih prava koje je potrebno da bi se omogućio takav način proizvodnje, brza moda proizvodi ogromne količine teško razgradivog otpada. Proces proizvodnje, kako bi bio što jeftiniji, iza sebe ostavlja zagađenu vodu i tlo, što ponovno najviše pogađa najugroženije zajednice, a zbog pojačane potrebe za tekstilom, plodne površine umjesto za proizvodnju hrane koriste se za uzgoj kultura kao što je pamuk. Industrija brze mode stoga je jedna od najštetnijih industrija današnjice.
Još osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao odgovor na ovakve socio-ekonomske politike, javlja se ideja spore mode. Cilj ovog pokreta proizvoditi je što kvalitetniju odjeću s maksimalnim rokom trajanja, te koliko god je to moguće, približiti modu održivosti. To podrazumijeva praksu kojom bi se svi nastali viškovi vratili u proizvodnju kao resurs, bilo u tekstilnom ili energetskom obliku. Kolekcijama koje ne prate uobičajene sezone i proizvodnjom odjeće koja ne podliježe trendovima nastaje manje tekstilnog otpada, usporava se proizvodnja i omogućuje osobni pristup dizajnu prema ukusu i potrebama korisnika. Umjesto politike “jedna veličina pristaje svima”, moda se prilagođava različitim ljudskim tijelima kao i recentnim “body-positive” i “gender neutral” pokretima koji teže inkluzivnijem dizajnu. Možda najvažnija stavka spore mode je preusmjeravanje proizvodnje na lokalne potrebe zajednice i pružanje svih osnovnih životnih uvjeta osobama koje su u njoj sudjelovale.
Zadruga studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu Fabric8 co-op, inzistira na ovakvom načinu dizajna i proizvodnje koji su predstavili na izložbi Slow fashion / Na rubu u Galeriji AŽ. Inicijalno, u nedostatku bolje organizacije unutar fakulteta, Zadrugu su osnovali studenti 2015. godine s ciljem poticanja poduzetničkih, društvenih, znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnost studenata i bivših studenata TTF-a, te legalne prodaje proizvoda na tržištu. Zadruga danas broji šesnaest članova koji se trude biti međusobno solidarni, odnosno “priskočiti” jedni drugima u pomoć ako netko ne stigne dovršiti narudžbu. Zadruga nema hijerarhiju i zajednički odlučuju što i kako će raditi, a posebno su ponosni što umjesto manufakturnog rada, dizajneri sami izrađuju svoje kreacije i tako sudjeluju u procesu proizvodnje od njenog početka do kraja. Upravo je takav način proizvodnje ključ spore mode jer se narudžbe rade pojedinačno za svaku osobu, nema hiperprodukcije, a proizvedena odjeća prilagođena je svim tijelima, rodovima i veličinama.
Za razliku od visoke i visoke ulične mode koja guta sve pred sobom, slow fashion omogućava pravednu raspodjelu zarade, ali i razvoj i realizaciju različitih ideja. Umjesto nisko kvalificiranih radnika koji predstavljaju beznačajnu, lako zamjenjivu kariku gigantske industrije, proizvođači ovakve odjeće ponovno postaju zanatlije u potpunoj kontroli nad procesom i sredstvima proizvodnje. Osim očitih problema i nedostataka, neki dizajneri i teoretičari mode upozoravaju ako brza moda također uvelike guši kreativnost. Nastale ideje nemaju vremena zaživjeti zbog brzih izmjena kolekcija što također onemogućava razvoj subkultura, odnosno mogućnost da se neka ideja razvije i proširi ulicom.
Iako moda teško može u potpunosti postati održiva, članovi Fabric8-a trude se što više primaknuti tom idealu. Dominik Brandibur, član Zadruge i jedan od autora predstavljenih na izložbi kaže kako se sve više ljudi želi uključiti u rad Zadruge, a iako su otvoreni prema svima, potencijalni članovi prije svega moraju biti spremni na ovakav način rada.