Nedjelja, 22 Decembra, 2024

U Londonu umirovljenice osnovale prvu stambenu zajednicu za starije žene

U svijetu je u porastu trend zajedničkih komunalnih prostora koji svojim korisnicima i korisnicama omogućavaju da žive ili rade unutar manjih zajednica, paralelno zajedno stvarajući  prostore za zajedničko korištenje te sadržaje koji će im pomoći pri razmjenjivanju novih znanja, iskustava i vještina.

Sličan je trend zahvatio i poslovni svijet, pa je tako sve više komunalnih ureda koje zaposlenici/e mogu iznajmiti po potrebi. Američka tvrtka WeWork u New Yorku je postavila komunalne urede u sklopu kojih se mogu iznajmiti radni stolovi, a često u ponudi imaju i razne druge pogodnosti, kao što je primjerice točeno pivo. WeWork apartmansko naselje sastavljeno je od malih ureda koji okružuju veći stambeni prostor unutar kojeg se putem raznih kulinarskih i filmskih večeri potiče osjećaj zajedništva.

Čini se kako ovakvi prostori ne moraju biti rezervirani samo za mlade, poduzetne ljude, već svojom funkcionalnošću privlače različite društvene skupine. Tako je i umirovljenica Maria Brentonodlučila osnovati stambeno zajednicu za starije žene, koja se po mnogočemu razlikuje dosadašnjih tradicionalnih oblika stambenih ustanova za starije osobe.

Brenton ističe kako su stavovi koje društvo ima spram starijih osoba postali prilično zastarjeli te kako većina starijih osoba želi biti u mogućnosti samostalno skrbiti za sebe. U proteklih 20 godina Brenton je planirala i zalagala se za osnivanje drugačijeg doma za umirovljenike/ce, kojeg bi vodili/e isključivo njegovi stanovnici/e, međusobno se podržavajući.

7zajednica2

„Institucije i agencije koje rade sa starijim osobama ne potiču njihovu neovisnost, patronizirajuće su i paternalističke. Stariji ljudi to internaliziraju i uče da trebaju pričekati da netko drugi obavi stvari za njih. Ako ste već vrlo slabi, to je OK, ali ne pomaže nama ostalima.“

Sve je započelo kada se Brenton bacila na proučavanje zajedničkog stambenog zbrinjavanja koje je vrlo popularno u Nizozemskoj i Danskoj.

„Krajem 90-ih u Londonu sam naišla na radionicu zajedničkog stambenog zbrinjavanja za žene, a grupica nas nakon radionice je odlučila ‘Idemo to učiniti!’. Od tada aktivno radim s njima.“

Prošlog su tjedna uspjele ostvariti svoj dugogodišnji san te su svečano otvorile Zajednicu za umirovljenice u Barnetu (sjeverni London) koja je ujedno i prvi takav prostor namijenjen isključivo ženama.  

TRENUTNO OVA GRUPA BROJI 26 ČLANICA KOJE SKRBE JEDNA O DRUGOJ. OVDJE NIJE RIJEČ O KOMUNI, JER IAKO PROSTOR DIJELE ŽENE KOJE IMAJU SLIČNE STAVOVE, SVAKA OD NJIH IMA SVOJ VLASTITI APARTMAN KOJI JE KUPILA ILI UZELA U NAJAM. IZBORILE SU SE DA KUPE VLASTITO ZEMLJIŠTE I OSIGURAJU SI FINANCIJSKA SREDSTVA.

Žene koje ovdje stanuju imaju između 50 i 87 godina, a svima im je zajedničko što su ostale same, ali su željele zadržati svoje dostojanstvo i neovisnost u poznijim godinama.

„Riječ je o vrlo aktivnoj grupi,“ kazala je Brenton, koja trenutno ne živi s njima, ali je počasna članica. „Neke od njih još uvijek rade – uključujući našu najstariju članicu. To je vrlo raznolika grupa, imamo i dvije članice koje su Iranske izbjeglice.“

Uz podršku neprofitne organizacije Hanover Housing, jedna trećina stanovnica Zajednice iznajmljuje svoje apartmane, dok dvije trećine posjeduju vlastite apartmane koji su prilagođeni njihovim željama i potrebama. Apartmani su posebno dizajnirani za starije osobe, imaju široke hodnike i liftove, kao i sitne detalje koji im olakšavaju svakodnevni život, poput pristupačnih utičnica za struju. Apartmanski blok koji su dizajnirali/e arhitekti i arhitektice iz arhitektonske kuće Pollard Thomas Edwards sadrži i zajednički vrt o kojem skrbe stanovnice bloka.

7zajednica4

Zajednica ima svoj raspored čišćenja i kuhanja, a jednom tjedno članice podijele obrok koji je pripremila jedna od rezidentica. Također organiziraju i društvena okupljanja kako bi se lakše organizirale.

„Arhitektura je prekrasna, ali najvažnija arhitektura je upravo ona društvena,“ kazala je Brenton. „Osjećaj zajedništva nije nešto što se dogodi samo od sebe, zajednički smo pridonijele stvaranju i održavanju takve atmosfere.“

AKO JEDNA OD STANOVNICA POSTANE VRLO SLABA, ZAJEDNICA ĆE SURAĐIVATI S NJEZINOM OBITELJI I SOCIJALNIM SLUŽBAMA KAKO BI DOBILA POTREBNU PODRŠKU. TAKAV JE BIO SLUČAJ I KADA SE JEDNA OD STANOVNICA RAZBOLJELA, A OSTALE SU SE ORGANIZIRALE TAKO DA SU JOJ TJEDAN DANA NAIZMJENICE DONOSILE TOPLI OBROK I PAZILE NA NJU.

Zajednica za umirovljenice u Barnetu jedna je od 20 stambenih skupina u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu. U planu je izgraditi dvadesetak sličnih zajednica namijenih starijim osobama, uključujući i jednu namijenjenu starijim gay osobama.

„Jedna od svrha ovakvih zajednica jest promicanje ideje o seniorskom sustanovanju,“ zaključila je Brenton. „Sad kada smo utrle taj put, možemo služiti kao živući primjer koji će poticati ljude na takav način života.“ TelegraphUK

Voxf eminae

Povezane vijesti

“Tu su od početka kinematografije”: Ženske akcijske zvijezde

Foto: Eureka Entertaiment

Dugo se smatralo da su akcijski filmovi isključivo muška priča. Međutim, snaga i spretnost žena vidljivi su na velikom ekranu još od doba nijemog filma.

Uvijek postoji sutra – snaga žena

Foto: Claudio Iannone

Jim Jarmusch, kultni američki redatelj, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše od otkrivanja umjetnosti, neovisno o kojoj se radi. Filmska, dakako, ona najčarobnija, posebna je za svakog filmofila, pa tako, gle čuda, nisam ni ja iznimka. Otkrivanje novih filmova, odnosno priča koje su isprepletene s realnošću na projektoru pokretnih slika uvijek su u meni stvarale osjećaj sreće, poput djeteta koje pronađe novu igračku, zakopanu u pijesku, otkrivenu morem umjetnosti. Tko će ga znati, možda je i odlazak u kino toliko poseban za mene, upravo jer mi iznova stvara osjećaj neizvjesnosti, leptirića u trbuhu kao kad se zaljubiš u posebnu osobu. Mrak kino dvorane isprekidan svjetlom projektora često zna donijeti životne priče, ali one tihe, ispunjene šutnjom. Priče koje su oko nas, ali za koje ne želimo čuti. Ili, još gore, za koje se pravimo da ne postoje. Jednu od takvih priča ispričala je talijanska redateljica Paola Cortellesi u filmu „Uvijek postoji sutra“.

Popular Articles