Foto: Sanjin Strukić/FB stranica PIXSELL
Sve ovo može navesti na zaključak da je ustaški narativ prilično normalizovan u savremenom hrvatskom društvu. Istina, možda nije onako pojavno sirov kao devedesetih, ali je potpuno društveno etablirano.
Piše: Sandro Hergić
Prošao je i koncert Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, koji bi se prije mogao nazvati demonstracijom ogromne političke snage koju ovaj pjevač ima. Čitav politički spektar od zelene ljevice (Možemo!), koja suvereno vlada Zagrebom, do desnog centra oličenog u HDZ-u, bio je neobično tih povodom čitavog događaja. Ustvari, jedina osoba iz političkog života koja se javno očitovala protiv održavanja koncerta bila je čelnica Radničke fronte, Katarina Peović. Mediji u Hrvatskoj su također bili u nekoj vrsti kakofonije čak i oni koji slove kao lijevo liberalni, poput Indeksa, koji su se više bavili logistikom koncerta, nego njegovom ideološkom sadržinom.
Sve ovo može navesti na zaključak da je ustaški narativ prilično normalizovan u savremenom hrvatskom društvu. Istina, možda nije onako pojavno sirov kao devedesetih, ali je potpuno društveno etablirano. Neobično je i sterilno zgražavanje nad brojem učesnika koncerta (društveni komentatori kao da su prespavali zadnjih trideset godina normalizacije fašizma u Hrvatskoj, ali i regiji) od njegovanja nacionalističke istoriografije do potpune relativizacije antifašizma. Thompson, istina, nije dio medijskog mainstreama, nema ga na javnim hrvatskim servisima, no to mu nimalo nije smanjilo popularnost. Njegovi fanovi su ga nastavili pratiti na YouTube-u, gdje mu nijedna pjesma nije cenzurisana.
Stasale su generacije kojima je Thompson simbol patriotizma i svega hrvatskog. Suprotno elitističkom shvatanju koje dolazi iz Zagreba, Thompsonovi obožavaoci nisu neki poludivlji ljudi iz provincije. Nema nikakvih dokaza da se privatno Thompson ne sluša i u takozvanoj urbanoj srednjoj klasi. Javnost je pribjegala tehnikama samozavaravanja-to nisu pravi Zagrepčani, nego apstraktni došljaci koji su narušili sliku Zagreba kao neke urbane i tolerantne metropole. Još veći paradoks jeste da su brojni fanovi došli iz inostranstva da vide nacionalnu ikonu. Tako se na jednoj hrvatskoj televiziji mogla vidjeti izjava egzaltirane obožavateljice koja govori da joj je Hrvatska sve na svijetu, da bi na pitanje voditeljice odakle dolazi, odgovorila da živi u Njemačkoj. Ova izjava možda najbolje pokazuje sav paradoks nacionalizma – Hrvatska se voli ustaškim pjesmama, ali iz daleka i u masovnom transu stotina hiljada istomišljenika.
Ovaj koncert je ipak pokazao da je ustaška ideologija u Hrvatskoj samo bila u nekoj fazi hibernacije. Hrvatska uostalom prati trendove evropske refašizacije, od Orbana do uspona italijanske profašističke premijerke Giorgie Meloni. Dakle, može se promatrati i kao dio jednog globalnog procesa normalizacije fašizma. Postoji još jedna stvar koja Thompsonu daje ideološku snagu. Hrvatska je rat devedesetih dobila (RSK je nestala uz egzodus stotina hiljada Srba) tako da Thompsonov muzički nacionalizam nadopunjava i svijest o pobjedi i kultu žrtve. U umu mnogih hrvatskih desničara svaka kritika Thompsona jeste pljuvanje na samu ideju nezavisne Hrvatske. Thompson je u tom smislu srastao sa oficijelnim narativom o ratu devedesetih.
HDZ-ov koncert
Da je sve po takozvanoj partijskoj liniji dokazuje i posjeta premijera Hrvatske, Andreja Plenkovića, čovjeka u čijoj je vladi do skoro koalirao i srpski DSS. Ne radi se tu dakle o nekakvoj političkoj anomaliji, već o režiranom spektaklu uz blagoslov vladajuće aparature u strogo kontrolisanim uslovima. Poslije koncerta nisu zabilježeni napadi na pripadnike srpske manjine, niti napadi na pravoslavne crkve i ostale kulturno prosvjetne objekte, što ranijih godina nije bio slučaj. Zanimljive su i prilično blage reakcije srpskog političkog establišmenta u Republici Srpskoj, ali i Srbiji. Osim standardnog jadikovanja i patetike Aleksandra Vučića, neobično je bio tih i odmjeren predsjednik RS Milorad Dodik. Izgleda da mu je saradnja sa Čovićevim HDZ-om bitnija od ultradesnih gibanja u Hrvatskoj.
Thompson nije samo pjevač, već živi zeitgeist devedesetih koji još uvijek na ovaj ili onaj način oblikuje svijest i političke stavove novih generacija. Međutim, paradoksalno je da će se poslije ovog fašističkog igrokaza život u regiji nastaviti istim tempom. Konobari iz Srbije će nastaviti da rade sezone i tako spašavaju posrnuli hrvatski turizam, staro i mlado širom Hrvatske će nastaviti da sluša Aleksandru Prijović, a Banjalučani će pak uživati na plažama makarske rivijere kao jedni od najbrojnijih gostiju. Ovo sve dodaje još jedan groteskan ton čitavoj situaciji. Nacionalizam koji je postao jeftini pop kulturni spektakl koji se konzumira za jedno veče i nakon toga biva zaključan u sferu privatnog. Thompson nam nije otkrio ništa novo, samo nas je možda podsjetio da živimo u doba takozvanog mekog fašizma koji možda (za sada) nema poluge vlasti u svojim rukama, ali njegova normalizacija u javnom prostoru ostavlja veliku šansu da se isti vrati u punoj snazi.