Foto: Dejan Kožul
Kad me pitaju šta će bit’, kažem im da ne znam baš tačno, ali da će bit’ sranje. Kad me pitaju da kako to mislim, kažem im da ne znam baš tačno ali da sranje može značit samo jedno – sranje. A sranje može bit’ ‘vako, a može bit’ i ‘nako.
Piše: Dejan Kožul
Kakvo god bilo, dodam da se nadam da neće puno krvi past’. Onda me pitaju da li ja to prizivam građanski rat, pa im velim da daleko bilo i da ga ja samo predosjećam. A onda me pitaju opet da kako to predosjećam, pa im velim da oni drugačije ne znaju. Pa me opet pitaju na koga to mislim, a ja im rukom napravim krug i kažem: „Eno, vidi lafčino. Gledaš ga“.
Onda me pitaju da li to mislim na Waltera, pa im kažem da je Walter bio u drugom gradu gdje je dizao u vazduh nacističke tačke za komunikaciju i ostale bitne strateške ciljeve, a ovaj na koga pokazujem se onomad šetao iznad Jevrejskim grobljem tog grada, sa puškom ili kišobranom, apsolutno nije važno, a ovo što vidite tek će biti gradovi koji će se obrušavati, zahvaljujući njemu i sistemu koji je stvorio. Bez dinamita. Jer dinamit je sistem.
Opet me pitaju da kako to mislim pa im pokažem sliku novosadske Željezničke stanice, pale nadstrešnice i fotografije 15 stradalih osoba, nekih tek na začetku svojih života, nekih u naponu istih, kao i nekih na zalasku. I kažem im: „Ovako to mislim“. I još im velim da je Walter rušio u ime slobode, a ovaj slobodu ne podnosi. Pa velim da je Walter rušio u ime života, a ovaj život ne podnosi. I još im velim da je Walter rušio u ime mladosti i budućnosti, a ovaj mladost ne podnosi. A budućnost, pitaju me? Budućnost se neće zvati imenom njegovim. Budućnost će se zvati imenom studenata i svih mladih ljudi koji su zauzeli svoje fakultete i škole, a nakon što su shvatili da će im biti uzaludne sve diplome i da budućnosti za njih nema u sistemu koji pretenduje poslušnost i ljigavost, umjesto znanja i kredibiliteta.
I onda me pitaju da li mislim da će blokade potrajati i kažem im da mislim jer je alternativa povratak na staro. I onda me pitaju da im malo obrazložim sve, pa im velim da sjednu jer će potrajat. I bi tako.
Foto: Dejan Kožul
Vratićemo se nekih godinu i po unazad, u dane nakon mučnih masovnih ubistava u OŠ „Vladislav Ribnikar“ i po selima u okolici Mladenovca i Smedereva. Tih dana Beogradom su šetali neki, uglavnom, nevidljivi mladi ljudi. Nevidljivi jer njima se gotovo niko ne bavi i jednako tako gotovo niko im se i ne obraća. Ali oni su bili tu. Tihi i postojani i zabrinuti. Izašli su jedno, dva, možda tri puta na komemorativne šetnje. Bilo je veličanstveno gledati oko 100.000 ljudi kako šetaju u tišini. A onda su se vratili se tamo odakle su i došli. Ta dva, tri puta Pionirski park, pored kog se nalazi zgrada Predsjedništva Srbije, bio je put nekih nepoznatih i čudnih likova čiji zadatak je bio da osiguraju predsjednikovu bezbjednost. Tih dana se ni predsjednik nije nešto oglašavao, osim što je organizovao kontraskup u svoju čast, ali tad je već izašao iz ljušture jer je i na ulici bilo sve manje tih, njemu tako stranih ljudi.
Kasnije je sve išlo svojim ustaljenim tokom. Vratio je priču na kolosjek na kom se dobro snalazi, a snagu su mu ulili i predstavnici opozicije, koji ni sami nisu znali kako pristupiti svim tim mladim ljudima.
Sve je ličilo na periode socijalnih protesta u BiH, posebno u Tuzli, prije tačno deset godina, kad se danima nije mogao čuti ni Dodik, nit Izetbegović jer je to za njih bio nepoznat teren. Onog trenutka kad se balon nezadovoljstva ispuhao okuražili su se i vratili stvari na prvibotnu temu. Ja, ti, on. Mi, vi, oni. Tri ključa su do sad sva vrata zatvarala.
U međuvremenu, u Srbiji su održani i izbori, ako se to izborma moglo zvati, a oni mladi ljudi nisu imali svoje predstavnike. I nastavili su tamo gdje su stali gledajući u neizvjesnu budućnost, ili je ona bila izvjesna i nikako se nije mogla povezati sa Srbijom.
A onda je pala nadstrešnica. Usred bijela dana. Bez da je iko minirao. Samo je malo rekonstruisana. Relativno skoro. Kao i ostatak stanice.
Stradali nisu imali šansu. Ni najmanju.
Foto: Dejan Kožul
Ako se kod onih masovnih ubistava nije mogla uspostaviti direktna veza sa vlašću, a posrednu je malo ko spominjao i uviđao, a ona je sezala u rane devedesete i ratne zločine činjene po Hrvatskoj, pa BiH, kao i Kosovu na kraju devedesetih, gdje se to zlo koje je sijano okolo vratilo kući, nadstrešnica je bila ujedno i presuda. Sa tim što još ne možemo pričati o vremenu prošlom, jer presuda će tek biti.
Strah od iste vodio je ka nasilnim reakcijama policije, ali donekle kontrolisanim jer je riječ bilo samo o policiji u civilu, dok su oni pod punom ratnom opremom mirno gledali proteste, pa i nasilne ispade.
Ali osionost koja je karakteristična pripadnicima vladajućeg soja, u saradnji sa nervozom koju su pojačavali njima neshvatljivi tihi protesti petkom od po 15 minuta koji su započinjali u vrijeme pada nadstrešnice, dovela je do napada na studente Fakulteta dramskih umjetnosti (FDU) koji su izašli na blokadu ulice ispred fakulteta, u Beogradu. Ispostavilo se da je riječ o pripadnicima vladajuće stranke, čak i članovima lokalne vlasti. I to je postepeno formulisalo zahtjeve, ali i blokadu FDU. Njihova smjena bio je jedan od zahjeva, a drugi univerzalniji je bio objavljivanje dokumentacije u vezi pada nadstrešnice.
Korak po korak, isti oni mladi ljudi iz tihih kolona, konačno su našli način da javno pokažu svoje nezadovoljstvo, u čijoj pozadini je strah, ne više samo za sopstvenu budućnost, no i za život.
Dvadeset dana poslije tog 25. novembra, kad su na FDU odlučili da krenu u blokade, svi državni fakulteti i Rektorat u Beogradu podržali su njihove zahtjeve, a pridodato je još nekoliko koji se tiču oslobađanja uhapšenih itd. To uključuje i Pravoslavni bogoslovski fakultet. Njih izdvajam jer su pod pokroviteljstvom SPC, koja je prvi saveznik ove vlasti.
I sad me pitaju šta sa tim, sugerišući mi da je predsjednik obećao objavljivanje dokumentacije i da je kao ispunio sve zahtjeve, a da su fakulteti i dalje blokirani, pa čak i da srednje škole stupaju u blokade.
Velim im da su oni uradili svoj dio posla i da će se napadi na njih nastaviti i to na različite načine, poput mogućih ukidanja stipendija, protjerivanja iz studentskih domova, možda će na roditelje vršiti pritiske, ali da je sad red baš na roditeljima i ostalim dijelovima društva koji su uveliko zaslužni za situaciju u kojoj se nalazimo.
Velim im da ne smiju na studente i mlade ljude prebacivati toliku odgovornost, da je sami prihvate objeručke, zdušnije od bježanja od nje, pa i da sami krenu u štrajkove i blokade da Srbija stane. Onog momenta kad se to desi zaustaviće se i korupcijski i kriminalni krvotok, a kad se zaustavi krvotok bolesnik će očajničkim mjerama pokušati da ga ponovo pokrene. I tu dolazimo do onog sranja sa početka.
Foto: Dejan Kožul
Velim im da su mladi svoje učinili i još uvijek čine. I da na njima može samo primjeniti silu, a sile itekako ima. Gradio ju je godinama baš za ovakve prilike jer je znao da će kad tad doći. Ono što nije očekivao da će sve pokrenuti oni tihi, mladi ljudi iz kolona. On je njih, kao i brojne generacije prije njih, vidio daleko od Srbije. Takvi mu nikad nisu bili potrebni. On ima svoje studente, svoje profesore, baš kao što je imao i svoje ljude za rekonstrukciju nadstrešnice.
A među ovim mladim ljudima se garant zatekao i neki Walter ili neka Lepa Radić, a oni su četnicima prirodni neprijatelji. Ovo možete, rekao sam im, shvatiti figurativno, ali i bukvalno.
Uslijedio je muk.