Foto: Transparency International BiH
Puno bi vremena uzelo pobrajanje razloga koje imaju građani ove zemlje da budu nezadovoljni. Počevši od toga da su izloženi epskim nepravdama, da im se prava i slobode sistematski ugrožavaju i to najčešće od onih koje upravo ti isti građani plaćaju da ih štite. Razmjere korupcije su tolike da je bespredmetno nabrajati afere jer su postale pravilo a zakonito djelovanje vlasti izuzetak.
Kao ona priča da nije vijest da je pas ujeo čovjeka, već kad čovjek ujede psa, tako i ovdje nije vijest kad se desi korupcijska afera, već je vijest kad se nešto uradi po zakonu. Onda nije iznenađenje da je kvalitet javnih usluga koje vlast pruža građanima karikaturalno loš, a modalitet liječenja SMS porukama i dobrovoljnim prilozima. Gotovo da ne postoji oblast ili indikator prema kojem ova zemlja ne spada u red najzaostalijih na starom kontinentu. Egzodus iz zemlje poprimio je epske razmjere.
Uzrok problema je zapravo u tome da se na vlasti nalazi u pravilu najbeskrupolozniji ološ, okorjeli probisvijeti, sjecikese i lupeži.
Ali uprkos ili možda baš zahvaljujući svemu najveći broj ljudi ipak bira da ćuti. Zašto je tomu tako, čini se kao izrazito zanimljiv fenomen. Da nije svugdje tako, dovoljno je pogledati Srbiju, ili daleki i prijateljski Nepal, da ne govorimo o Francuskoj u kojoj je kultura protesta dio nacionalne tradicije. Ili čak Ameriku i aktuelne „No Kings“ proteste protiv potpuno izbezumljenog ali beskrupuloznog i opasnog lakrdijaša Trampa.
Dakle po svemu sudeći fenomen protesta odnosno pobune je kompleksan i kao takav uslovljen različitim društveno-ekonomskim faktorima – politička kultura, nejednakost, društvena inkluzija, društveni kapital, stepen siromaštva, depopulacija, starost populacije i ko zna šta sve ne.
Ali gdje je granica trpljenja i gdje prestaje pristajanje na nepravdu, poniženje i zlostavljanje.
Profesorica Erika Čenovet sa Harvarda ustanovila je tzv. 3.5 % pravilo. To pravilo kaže da iako će tačna dinamika zavisiti od mnogo faktora, da je potrebno da oko 3.5 % populacije aktivno učestvuje u protestima da bi se osigurala ozbiljna politička promjena. Dakako ovdje nije riječ o procentu nezadovoljnih već onih koji aktivno traže promjenu – protestima, građanskom neposlušnošću ili drugim sličnim organizovanim načinima društvene akcije
E sad koliko bi u našim uslovima iznosilo tih 3.5 % ostavljam vas da računate, jer se čini da je još zanimljivije vidjeti zašto ovdje nema tih 3.5 %.
Jedno od zanimljivijih i utemeljenijih objašnjenja poznato je pod odrednicom teorija spirale šutnje, a dala ga je politikološkinja Elizabet Noele Nojman. Ovo njezino najpoznatije djelo, teorija spirale šutnje, objašnjava kako na spremnost pojedinaca da izraze svoja mišljenja utječe njihova percepcija javnog mnijenja oko sebe. Teorija sugeriše da će ljudi koji vjeruju da su njihovi stavovi u manjini manje vjerovatno izraziti svoja mišljenja zbog straha od društvene izolacije. Djeluje logično, što ste više uvjereni da ste u manjini to ste manje spremni da reagujete. Ova teorija je na tragu drugih velikih teorija, pored ostalog i teorije kolektivne akcije koja zapravo takođe govori o tome da je naše ponašanje uslovljeno očekivanjem kako će drugi ljudi oko nas reagovati.
Tu dolazimo do važnosti propagande i otuda onda tolika poplava manipulacije, otuda onda zvjerski napadi na neistomišljenike, od defamacije do fizičkih napada, otuda kriminalizacija klevete i sluđivanje zavjerama i izdajnicima. Cilj je delegitimizovati svaku kritiku, učiniti je besmislenom, bespredmetnom. Cilj je da niko više ne vjeruje da kritika može proizvesti ikakvu djelatnu akciju. Ili kako Hana Arent kaže i nije cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u šta ne vjeruje. Jer takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete da radite šta hoćete.
Stara krilatica “ćutanje je zlato” ili ona famozna “dobro je, samo da ne puca” upravo počivaju na strahu. Strahu da može biti gore. A gore i bude upravo po onoj matrici samoispunjavajućih proročanstava baš zbog straha da može biti gore. Bojeći se da ne bude gore, mi ne radimo ništa da bi bilo bolje i zato onda i bude gore.
Priznajte sebi da li ste i koliko puta pomislili gledajući na društvenim mrežama klipove, rilsove i druge đakonije vaših izabranih predstavnika dok dijele baklave, jašu konje, voze se s babom na skuteru – pa čovječe wtf!, zašto samo ne rade svoj j.b.n. posao, ako je ikako moguće po zakonu i da ne zaposle svu rodbinu i stranačke kolege do devetog koljena i ne podijele tendere ekipi po cijenama bar 20 puta većim od realnih. A onda se okrenite oko sebe i pogledajte koliko ljudi javno se usuđuje da kaže da je car go, da li mislite da su ti malobrojni naivni poput dječaka iz bajke “Carevo novo ruho?”
Beskrajno je važna za takvo stanje i po svemu nečasna uloga intelektualne elite, kako je to još Mirko Kovač dobro primijetio konstatujući da je na našim prostorima elita gora od rulje. I vaistinu jeste, zato što ona i nije postala elita u nekom meritornom smislu, već je zapravo postala elita kao nus proizvod ovako nakaradnog sistema, kao njegovo nakazno naličje koje i jeste u funkciji reprodukcije poražavajućeg stanja.
Nemoguće je stoga prenaglasiti važnost pluralizma, svake javno izrečene kritičke misli – ma čim bila inspirisana i ma koliko idealistička bila, svakog medija koji takvim daje prostor, svake peticije i zahtjeva za pristup informacijama, svake inicijative i predstavke, svakog mirnog protesta, svakog skupljenog potpisa za svaku inicijativu. Jer stvar je zapravo vrlo jednostavna kako je davno Lippmann primijetio kad svi misle isto, znači da niko ne misli dovoljno.
Kako već veli stara dobra orvelovska kvaka 22 „dok ne postanu svjesni, neće se nikad pobuniti, a dok se ne pobune, neće moći da postanu svjesni“.