Foto: Transparency International BiH
Jednog dana, kada se na nekom budućem univerzitetu bude osnivala Katedra za napredne oblike urbanog samouništenja, Banja Luka će biti obavezna literatura. Ono što njen mlađahni gradonačelnik već mandat i po izvodi nad gradom teško će stati u jednu naučnu disciplinu. Psiholozi će tvrditi da je riječ o kolektivnoj hipnozi, urbanisti o planskoj devastaciji, ekonomisti o fiskalnom nadrealizmu, a kriminolozi će, po službenoj dužnosti, tražiti riječ.
Posljednji eksperiment nosi romantični naziv “banjalučka riva”. Već sama riječ otkriva da se radi o projektu koji je od stvarnosti udaljen otprilike koliko i more od Banja Luke. Riva je, naime, uređena morska obala za razliku od keja koji je riječna obala. Ali čemu sitničariti. Vrbas, koliko je poznato, još uvijek nije Jadran, mada bi po količini kanalizacije koja se u njega izlijeva i uz moderno uređeno šetalište uz obalu mogao biti stavljen pod zaštitu UNESCO – kao prvi projekt takve vrste. Grad koji još nije uspio riješiti pitanje gdje završava njegova kanalizacija, odlučio je riješiti pitanje gdje će građani šetati pored iste te kanalizacije.
Kolektori su, naravno, dosadni. Oni ne izgledaju dobro na Instagramu. Ne mogu se svečano otvoriti uz vatromet, dronove i violine. Teško je presjeći vrpcu na cijevi kroz koju prolazi fekalna voda. Riva je, s druge strane, mnogo fotogeničnija. Čak i kada ispod nje protiče sadržaj gradske kanalizacije.
Banja Luka već tri decenije nema urbanistički plan. Što će reći da se grad razvija metodom koju urbanisti nazivaju “kako kome padne na pamet”. Regulacioni planovi mijenjaju se po potrebi, odnosno po investitoru. Ili kako bi se reklo – regulacioni plan je u oku investitora, a cijena podignute odborničke ruke uračunata je u cijenu kvadrata novogradnje. Na samo jednoj sjednici usvojene su 22 izmjene regulacionih planova. A ima sjednica.
U takvim okolnostima sasvim je razumljivo da elementarne komunalne usluge, poput urednog vodosnabdijevanja, čišćenja i održavanja grada, jednostavno ne mogu doći na red. To su, ipak, sitnice za grad koji razmišlja u epohalnim razmjerama. Dok se građani pitaju kada će poteći voda ili biti pokošena trava i oprane gradske ulice, gradska uprava bavi se mnogo važnijim pitanjima. Stižu se podizati spomenici bez javne i stručne rasprave, najavljivati dino parkovi i tramvaji koji još nemaju nezgodnu naviku da voze po šinama, a pronađe se vremena i za teme poput civilne obuke. Kada se svakodnevica jednom proglasi suviše običnom, nema druge nego upravljati gradom kao da je kulisa za spektakl, a ne mjesto u kojem ljudi žive.
Teniski kompleks ostao je ipak kao najveći spomenik bezumlju i pohlepi. Izgrađen uz više prekršenih odredbi zakona nego gradonačelnikovih postova godišnje na Instagramu, nakon sedam dana svjetskog tenisa i sedamdeset pet miliona maraka kasnije ostao je objekt koji danas više liči na kulisu za postapokaliptični film nego na sportski centar. Imalo bi smisla pokrenuti inicijativu da se nazove po gradonačelniku i da mu se za života podigne spomenik upravo tu – jer shvatili ste jako voli spomenike.
Naravno, nimalo neočekivano, takav način upravljanja gradom jako je precizno prikazan – u obliku negativnog revizorskog izvještaja. Pokazalo se da je stvarni budžetski deficit u jednoj godini bio za oko deset miliona konvertibilnih maraka veći od onoga koji je uredno živio u službenim finansijskim izvještajima. Popis imovine i obaveza nije proveden u skladu s propisima, pa se ni grad više nije mogao sasvim pouzdano sjetiti čime zapravo raspolaže i s kojim investitorima mijenja imovinu na svoju štetu a kako drugačije. Konsolidovani finansijski izvještaji nisu sačinjeni niti dostavljeni Ministarstvu finansija u zakonom propisanom roku, kao da vrijeme, baš poput urbanističkih planova, ima neki poseban tretman u lepršavom imaginariju gradske administracije. Revizori su utvrdili i niz nepravilnosti u postupcima javnih nabavki, a zamjerili i zapošljavanje mimo budžetskog okvira te evidentirali kršenje propisa o radu. Ukratko, jedino što je u gradskoj administraciji djelovalo potpuno usklađeno bili su nalazi revizije da ništa nije usklađeno. Ali Glavna služba za reviziju ne koristi Instagram pa onda je sve brzo palo u zaborav.
Tako danas Banja Luka dobija rivu i bez mora i bez čiste rijeke, teniski centar bez tenisa, urbanizam bez urbanističkog plana, spomenike bez javne rasprave i budžet bez novca. Ostaje još samo da neko predloži izgradnju svjetionika. More, doduše, još uvijek nedostaje, ali ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, ni to nije prepreka. U ovom gradu stvarnost ionako odavno predstavlja samo administrativnu smetnju velikim projektima.
Impuls