U zamjenu za korištenje mnoštva pomagala i aplikacija, privatnim kompanijama dajemo naše osobne podatke od kojih one ostvaruju pozamašnu zaradu. Drugi veliki izvor profita firmi poput Facebooka i Googlea je čini neplaćeni rad internetskih korisnika. Usprkos sve većoj raširenosti ovih problema, politička i sindikalna ljevica s njima se rijetko hvata u koštac.
Pierre Rimbert
Prema podacima za 2015. godinu, ukupna prodaja smartphonea u svijetu dosegla je broj od milijardu i 424 milijuna — 200 milijuna više nego 2014. U praksi to znači da trećina ljudi na svijetu posjeduje ovakav džepni kompjuter i da smo toliko naviknuti na te praktične gadgete da lako zaboravljamo da je riječ o prisilnoj pogodbi na kojoj je utemeljena cijela digitalna ekonomija: kompanije iz Silicijske doline daju nam aplikacije u zamjenu za naše osobne podatke. One besramno skupljaju lokacije, povijest mrežnih aktivnosti, kontakte i ostale informacije,1 koje analiziraju i šalju oglašivačima koji će sa zadovoljstvom “dostaviti prave poruke pravim ljudima, na pravom mjestu i u pravo vrijeme”, kako ponosno nagovješćuje Facebookova oglašivačka platforma.
Iako kontroverze oko nadzora rastu od otkrića Edwarda Snowdena 2013. godine, prikupljanje podataka u komercijalne svrhe uglavnom nije prepoznato kao političko pitanje koje bi trebalo postati predmet javne rasprave. Izvan specijaliziranih organizacija ono ne izaziva previše brige, vjerojatno zbog toga što malo tko o tome nešto zna.
Poznata parola iz 1970-ih kaže: “Ako ne plaćaš za proizvod, ti si proizvod.” U tom je desetljeću američki ekonomist Dallas Smythe shvatio da svatko tko sjedi ispred televizijskog ekrana radi, a da toga nije niti svjestan. Televizija stvara proizvod – publiku, pozornost gledatelja – koju televizijski kanali prodaju oglašivačima: “Ti kao gledatelj doprinosiš svojim neplaćenim radnim vremenom, a u zamjenu dobivaš emitirani sadržaj i reklame.”2 Neplaćeni rad internetskih korisnika je puno aktivniji. Na društvenim mrežama, mi svoja prijateljstva, emocije, želje ili frustracije konvertiramo u algoritme. Svaki je djelić informacije s našega profila, svaki like, tweet, pretraga ili klik novi doprinos zbirci korisnih informacija kojima Amazon, Google i Facebook raspolažu na serverima diljem svijeta.
Neplaćeni rad koji pojave iz vanjskog svijeta pretvara u podatke naziva se “digitalnim radom” (digital labour). Silicijska dolina napreduje zahvaljujući tom online “iskonskom grijehu”. Marx je 1867. godine zapisao u Kaptalu:3 “Na šta se svodi prvobitna akumulacija kapitala, tj. njegov istorijski postanak? [Na] eksproprijaciju neposrednih proizvođača.” Kapital je koristio “osvajanje, podjarmljivanje, pljačk[u] i ubijanje, jednom riječju nasilje” da bi ogradio kolektivnu zemlju, naložio izgladnjelim seljacima da rade za plaću, i kolonizirao globalni Jug. Danas se iskorištavaju čak i lolcat videi. Ekonomski povjesničari mogu ležerno odjevenim šefovima Silicijske doline pripisivati zasluge za stvaranje svjetski raširene grupe izvlaštenih radnika i dobrovoljnih su-proizvođača usluga. Suma od 75 milijardi dolara, koliko iznose Googleovi prihodi za prošlu godinu dobiveni većinom od oglašavanja, ukazuje na razmjere besramne akumulacije izvlaštenjem. Kada je Facebook objavio svoju dobit u drugom kvartalu 2016. godine, specijalizirana internetska stranica Re/Code je oduševljeno izvijestila da je ta društvena mreža, sa svojih 1,71 milijardi aktivnih korisnika mjesečno, zaradila po svakom od njih više novca [nego ikad dotad], dakle 3,82 dolara po korisniku.4
Ukradeno, a ne poklonjeno
Podaci ili data (od latinskog datum što znači dan, poklonjen) zapravo je najmanje prikladan naziv jer danas označava nešto što je ukradeno. Rad koji korisnici Interneta obavljaju, a na koji nisu pristali, trenutno je predmet sjajnih studija akademskih radnika, ali politička i sindikalna ljevica taj koncept još nije inkorporirala u svoje analize, a kamoli među svoje zahtjeve.5 Ipak, materijalna i nematerijalna eksploatacija tijesno su isprepletene. Digitalni rad je karika u lancu kojim su okovani rudari u kongoanskoj pokrajini Kivu, prisiljeni na iskopavanje minerala koltana za proizvodnju smartphonea, radnici Foxconna u Kini koji ih sklapaju kao i Uberovi vozači, Deliveroovi dostavljači ili Amazonovi skladištari čiji se poslovi vode pomoću algoritama.6
Tko proizvodi podatke? Tko ih kontrolira? Kako se dijeli bogatstvo koje se uz pomoć njih stvara? Koji ekonomski modeli nam se još nude? Ova pitanja treba čim prije učiniti političkim pitanjima jer se svakodnevno povećava protok informacija. Širenje internetskog povezivanja uređaja i objekata (Internet of things) i instalacija senzora u industrijskoj proizvodnji i logistici tomu uvelike doprinose. Glavni izvršni direktor Forda Mark Field prošle je godine s ponosom istaknuo da “današnji automobili proizvedu ogromnu količinu podataka – više od 25 gigabajta informacija po satu” (što je količinski kao dvije sezone Igre prijestolja). Od načina vožnje pa do vozačevog muzičkog ukusa ili trenutnih vremenskih uvjeta, sve se prenosi proizvođaču automobila. Vozačima se već dijele savjeti da pri kupnji automobila traže popuste, ukoliko pristanu dijeliti s proizvođačem mnoštvo svojih osobnih podataka.7
Neke dobro organizirane skupine, svjesne potrebe da zaštite vlastite interese, borbi protiv takvih krađa podataka dali su politički prioritet. Među njima su i veliki farmeri u Sjedinjenim Državama. Poljoprivredni strojevi opremljeni su uređajima za snimanje informacija koje omogućuju precizno usklađivanje sjetve, obrade zemlje i navodnjavanja. Godine 2014. dvije kompanije, Monsanto, koji proizvodi sjemenje i kemikalije za primjenu u poljoprivredi, i John Deere, koji proizvodi traktore, predložile su poljoprivrednicima američkog Srednjeg Zapada da sve podatke direktno prenose njihovim serverima na obradu.
Mary Kay Thatcher, viša direktorica za odnose American Farm Bureaua, najvećeg američkog NGO-a koji zastupa poljoprivrednike, sa američkim Kongresom, nepovjerljiva je prema toj ideji. U edukativnom filmu Who owns my data?, objavila je: “Poljoprivrednici trebaju znati tko kontrolira njihove podatke, tko im može pristupiti i mogu li njihovi bilo agregatni bilo osobni podaci biti dijeljeni ili prodavani.” Brine je da će podaci koje prisvajaju multinacionalke završiti u rukama špekulanata koji će ih koristiti kako bi manipulirali tržištem. “Za to im samo treba da znaju što se zapravo događa tijekom žetve, par minuta prije nego netko drugi dobije istu informaciju.”8 Trud njene organizacije se isplatio: u ožujku su se dobavljači poljoprivredne tehnologije i predstavnici poljoprivrednika dogovorili oko “načela privatnosti i sigurnosti podataka poljoprivrednih gospodarstava”. U srpnju je grupa za zaštitu podataka poljoprivrednika, Agricultural Data Coalition, uspostavila farmu servera (server farm) za zajedničku pohranu podataka.
Svi ćemo biti (sitni) trgovci
Ideje poput ovih nisu još došle do europskih lidera. U listopadu 2015., prigovori koje je austrijski student uložio protiv Facebookovog kršenja privatnosti doveli su do poništenja dvadeset godina starog sporazuma “Safe Harbour” kojim je bio dozvoljen prijenos podataka u poduzeća u SAD-u. Europa je mogla pritisnuti internetske gigante da u Europi skladište osobne podatke europskih građana, no umjesto toga potpisala je novi okvirni sporazum za automatski prijenos podataka, pod orvelijanskim imenom “Privacy Shield” (štit privatnosti) u zamjenu za obećanje direktora nacionalnih obavještajnih službi SAD-a da neće biti “neselektivnog masovnog nadzora”. Sada samo trebate upaliti svoj mobitel i već ste uključeni, mada to ne znate, u uvozno-izvozne poslove. Iako je borba protiv TTIP-a privukla milijune, reafirmacija elektroničke slobodne razmjene nije izazvala posebno žestoke reakcije.
Ovisno o razmjerima mobilizacije na tom području, postoje tri moguće varijante budućnosti digitalnog rada. Prema prvoj, korisnici trguju svojim podacima. Informatičar Jaron Lanier predlaže da “ukoliko nešto što osoba kaže ili učini ikako doprinese bazi podataka […] tada joj se to mora podmiriti ‘nano-isplatom’ (nanopayment) proporcionalnom razini doprinosa i dobivenoj vrijednosti. Takve bi se ‘nano-isplate’ zbrajale i u konačnici vodile do novog društvenog ugovora”.9 Svi bismo bili (sitni) trgovci.
U drugoj varijanti, država vraća svoju kontrolu. S intenziviranjem mjera štednje od početka ovog desetljeća, gnjev narodnih masa rastao je i zbog utaja poreza high-tech kompanija. U Francuskoj se, u kontekstu istrage Europske komisije o Googleovu kršenju antitrustovskih propisa i istrage o prijevarama koju vode nacionalne vlasti, pojavila ideja o oporezivanju high-tech poduzeća na temelju vrijednosti generirane korištenjem osobnih podataka. U izvještaju o porezima u digitalnom sektoru, francuski viši državni službenici Nicolas Colin i Pierre Collin urgiraju da Francuska “obnovi ovlasti oporezivanja prihoda dobivenih iz ‘neplaćenog rada’ internetskih korisnika koji se nalaze na njenom teritoriju”.10
Sociolog Antonio Casilli predlaže da se iz tog poreza financira bezuvjetni temeljni dohodak11 kao sredstvo emancipacije i da se tako osigura nekakva kompenzacija za digitalni rad. To je jedan od načina kako od osobnih podataka učiniti političko pitanje, pa možemo reći da postoji i treći način koji se temelji ne na procesu komodifikacije, nego socijalizacije.
U sektorima poput transportnog, zdravstvenog i energetskog, osobni podaci do sad su korišteni samo za provedbu mjera štednje kroz smanjenje troškova. No oni isto tako mogu dobro doći pri poboljšanju protoka gradskog prometa, u sustavu zdravstvene zaštite, raspodjeli energetskih resursa ili u obrazovanju. Umjesto da se podaci, po defaultu, prenose u Sjedinjene Države, moglo bi se uvesti obavezu da se prenose nekoj međunarodnoj agenciji za podatke pod nadzorom UNESCO-a (United Nations Organisation for Education, Science and Culture). Prava pristupa i korištenja mogla bi se diferencirati: pojedinac o kojem se radi imao bi automatska prava; besplatne, ali anonimizirane podatke dobile bi lokalne vlasti i istraživačke ili javne statističke organizacije; mogućnost besplatnog pristupa nudio bi se i organizatorima nekomercijalnih projekata od javnog interesa. Za privatne subjekte pristup bi bio uvjetovan i naplaćivala bi im se naknada: prioritet bi se dao općem dobru, a ne komercijalnom. Sličan je prijedlog pokrenut u Francuskoj 2015. s namjerom obnove suvereniteta. Međunarodno djelovanje imalo bi tu prednost što bi, pod striktnim pravilima, moglo okupiti zemlje osjetljive na probleme privatnosti koje uz to žele osporiti američku hegemoniju.
Popularizaciju koncepta zajedničkog vlasništva i korištenja podataka sputava tehnički kompleks niže vrijednosti i isprepletenost stava po kojem je to “previše komplicirano” sa stavom da se “ništa ne može učiniti”. Ipak, unatoč njenoj kompleksnosti i specifičnom žargonu, digitalna domena ne razlikuje se previše od ostatka društva, niti može biti izdvojena iz politike. Kritičar Evgeny Morozov piše: “Dok mnogi od onih koji su stvarali Internet sada žaluju jer je njihova kreacija tako nisko pala, bijes im je pogrešno usmjeren. Nevolja ne leži u tom amorfnom entitetu, nego prije svega u odsutnosti snažne politike na ljevici koja bi se bavila problemom tehnologije – politike koja bi se suprotstavila inovacijskoj, disruptivnoj i privatizacijskoj agendi Silicijske doline.”12
Pitanje nije hoće li doći do konfrontacije oko kontrole digitalnih materijala, nego hoće li progresivne snage u tome sudjelovati. Vršenje pritiska za narodnu reaproprijaciju online komunikacije, emancipaciju digitalnog rada, stvaranje zajedničkog vlasništva te slobodnog korištenja informacija logični je produžetak dvjestogodišnje borbe. On se suprotstavlja fatalističkom vjerovanju u budućnost kojom dominiraju nadzor države i grabežljivo tržište.
S engleskog prevela: Anja Vladisavljević / lemondediplomatique.hr
1 Bruce Schneier, Data and Goliath: the Hidden Battles to Collect Your Data and Control Your World, W.W. Norton & Company, New York, 2015.
2 Dallas W Smythe, “On the Audience Commodity and its Work”, Dependency Road: Communications, Capitalism, Consciousness and Canada, Ablex, Norwood, 1981.
3 Karl Marx, Kapital, prvi tom, Prosveta, Beograd, 1977.
4 Kurt Wagner, “You’re more valuable to Facebook than ever before”, Re/Code, 27. srpnja 2016.
5 Vidi online časopis TripleC, www.triple-c.at
6 Trebor Scholz (ur.), Digital Labor: the Internet as Playground and Factory, Routledge, New York, 2013.
7 Chuck Tannert, “Could your personal data subsidise the cost of a new car?”, TheDrive.com, 18. srpnja 2016.
8 Dan Charles, “Should farmers give John Deere and Monsanto their data?”, 22. siječnja 2014, npr.org
9 Jaron Lanier, Who Owns the Future?, Simon & Schuster, New York, 2013.
10 Nicolas Colin i Pierre Collin, Mission d’expertise sur la fiscalité de l’économie numérique (Stručno izvješće o plaćanju poreza u digitalnoj ekonomiji), La Documentation Française, Paris, 2013.
11 Vidi Mona Chollet, “Neuskladive varijante temeljnog dohotka”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz 2016.
12 Evgeny Morozov, “The rise of data and the death of politics”, The Observer, London, 20. srpnja 2014.