Pitali smo radnice što je za njih dostatna nadnica. Uzevši u obzir da su navele da im je potreban novac za hranu, odjeću, obrazovanje, rekreaciju, lijekove, higijenu, održavanje kućanstva, godišnji odmor i štednju, prosječni iznos bio je smiješno nizak – manje od 300 eura. Jasno, 300 eura ne vrijedi jednako u svakoj zemlji, trebamo imati na umu stopu inflacije, kupovnu moć, itd. No, bez obzira na to, njihove nadnice su tri puta manje od plaće dostatne za život.
Oksana Dutchak predstavila je rezultate istraživanja nadnica i uvjeta rada u odjevnoj industriji u Ukrajini koje je provedeno početkom 2017. godine, a vodila ga je međunarodna organizacija Clean Clothes Campaign uz financijsku potporu Zaklade Rosa Luxembourg.
Za početak, možeš li nam reći nešto više o Clean Clothes Campaign (CCC)?
To je najveća svjetska koalicija nevladinih organizacija i sindikata u odjevnoj industriji. Osnovana je prije 20 godina kada su se pojavili prvi veći skandali vezani uz modne marke. Misija CCC-a vezana je u promicanje etične potrošnje i poboljšanje radnih uvjeta, ali i promjenu stavova ljudi prema odjeći: nije važna samo cijena nekog odjevnog predmeta, nego i uvjeti njegove proizvodnje. CCC nije imao puno saznanja o situaciji u Ukrajini, stoga su pokrenuli ovo istraživanje da bi saznali kakvi su uvjeti rada ukrajinskih radnika/ca koje izrađuju odjeću za velike marke.
Koji su najveći problemi s kojima su suočene radnice u odjevnoj industriji u Ukrajini?
Niske nadnice su svakako glavni problem. Kada sam predstavila rezultate istraživanja na jednoj konferenciji, sudionici su bili šokirani – zato što ukrajinske krojačice imaju najniže nadnice u Europi.
CCC koristi dva indeksa: prvi se odnosi na minimalnu nadnicu (minimal wage), što znači da je protuzakonito plaćati manje, a drugi se odnosi na plaću dostatnu za život (living wage) te označava iznos koji bi poslodavci trebali isplaćivati svojim radnicima kako bi im osigurali dostojanstven život.
Pitali smo radnice što je za njih dostatna nadnica. Uzevši u obzir da su navele da im je potreban novac za hranu, odjeću, obrazovanje, rekreaciju, lijekove, higijenu, održavanje kućanstva, godišnji odmor i štednju, prosječni iznos bio je smiješno nizak – manje od 300 eura. Jasno, 300 eura ne vrijedi jednako u svakoj zemlji, trebamo imati na umu stopu inflacije, kupovnu moć, itd. No, bez obzira na to, njihove nadnice su tri puta manje od plaće dostatne za život. Jedna od tvornica koje smo istraživali nije čak isplaćivala ni minimalnu plaću – radnice su dobivale oko 500 eura – što je izravno kršenje zakona. Prosječna plaća krojačice iznosi 2700 ukrajinskih grivni (oko 650 kuna).
To dovodi do paradoksa: ukrajinska vlada subvencionira radnice koje proizvode odjeću za velike marke. Kako ljudi uopće mogu preživjeti s takvim plaćama? Pa, često dobivaju subvencije za režije, starosne mirovine (ako rade u mirovini) ili invalidske mirovine (ako su osobe s invaliditetom). S druge strane, javni prijevoz je jako jeftin – također subvencioniran. Država zapravo osigurava preživljavanje ljudi radnica/ka koji rade za velike marke.
Ali zašto su nadnice tako niske?
Ne zato što je poslodavac pohlepan (iako i to nekad može biti razlog), nego je riječ o sistemskom problemu koji pogađa različite zemlje – isto je u Kini ili u Bangladešu. Robne marke nastoje nadjačati konkurenciji tako što spuštaju cijenu svog proizvoda. A koje troškove je najlakše srezati? Plaće za radnice koje proizvode njihovu odjeću. Zato marke neprestano traže najjeftinije tvornice i kupuju ljudski rad po najnižoj cijeni. Tvornice se pak međusobno nadmeću, nudeći markama najnižu moguću cijenu proizvodnje.
Tko je odgovoran za položaj radnica? Vlasnici tvornica ili robne marke?
Marke bi voljele da su tvornice jedina odgovorna strana. Većina međunarodnih dokumenata – konvencija i deklaracija o radničkim pravima – nisu obvezujući i ne mogu nametnuti sankcije. No, neki noviji dokumenti izravno navode da su marke djelomično odgovorne za uvjete rada i nadnice u svom opskrbnom lancu.
Međunarodno poznate marke i njihovi dobavljači ne podliježu međunarodnom pravu, baš poput drugih transnacionalnih korporacija. Ne postoji međunarodna organizacija koja štiti radnička prava, čije rezolucije su pravno obvezujuće i čije bi kršenje dovelo do stvarnih sankcija. Od konvencija valja spomenuti dvije: OECD-ove Smjernice za multinacionalne kompanije i UN-ova Vodeća načela o poslovanju i ljudskim pravima koja sadrže iscrpni popis prava priznatih od strane UN-a i navode tko je sve odgovoran za poštivanje tih prava.
Međutim, otpor transnacionalnih korporacija prema ovakvoj vrsti regulacije je ogroman. Neke zemlje pokušavaju primijeniti nove metode. Primjerice, Velika Britanija je donijela nove zakone koji prisiljavaju britanske marke da preuzmu odgovornost za čitav svoj proizvodni lanac. Nešto slično pokušale su i Francuska i Brazil, tako da postoje napori da se stvari promijene na toj razini. No, manjkavosti na razini države trebale bi biti definirane međunarodnim pravom.
Cijeli intervju pročitajte na portalu Political Critique