 uređenja Bosne i Hercegovine.){kind=link}
Foto: Impuls
Kada se govori o studentskim protestima u Srbiji, koji već mjesecima gotovo da parališu državu, u Bosni i Hercegovini nema ni naznaka da bi se nešto slično moglo desiti. Faktori za ovo su mnogostruki i zavise od samog specifičnog (ne) uređenja Bosne i Hercegovine.
Piše: Sandro Hergić
Dok studentski pokret u Srbiji ima konkretan cilj (pozivanje na odgovornost i vanredne izbore), tako nešto u BiH nije moguće upravo zahvaljujući disperziji moći, od koga tražiti odgovornost-kantonalnog, entitetskog ili pak državnog nivoa. Tome treba dodati i potpunu identitarnu fragmentiranost bosanskohercegovačkih studenata i potpuno različite vizije prošlosti, ali i budućnosti države.
Srpski studenti su obilazili zemlju crpeći i te kako ideološku snagu iz etničkog, ali i folklornog (ikone, trobojke, kokarde), to u bosanskohercegovačkom kontekstu nije moguće, tj. svaki takav performans bi završio neslavno budući da ne postoji zajednički ideološki imenitelj koji bi mobilisao studentsku masu. Drugi faktor jeste da ni svi univerziteti, ali ni studenti u BiH nisu u istom položaju. Tako je na primjer sveučilište u zapadnom Mostaru potpuno akreditovano i u skladu s obrazovnim sistemom EU, a gotovo svi studenti hrvatske nacionalnosti imaju otvorena vrata istom tržištu zbog posjedovanja hrvatskog državljanstva, privilegije koju nemaju druga dva naroda.
Tu se pokazuju sve drastične razlike između studentske populacije u BiH. Faktor koji također odlučuje jeste i demografija, studentska populacija u Srbiji je višestruko veća nego u BiH što samim tim povećava mogućnost protesta. Dokaz ovim tvrdnjama je i simbolički solidarni skup studenata na banjalučkom kampusu, koji je u suštini samo refleksna reakcija na događaje u Srbiji, nego odraz autentične političke volje. Iako Bosna i Hercegovina ima istoriju većih antisistemskih protesta (Bebolucija, Pravda za Davida), ovi pokreti nikad nisu prešli etničke ili entitetske granice. Tu se vidi drastična razlika između srbijanskog i bh društva u adresiranju ključnih problema u društvu, iako je moguće postići takozvani prvobitni impuls neke organizovanije studentske pobune, teško da on može trajati duže od dan dva, a kamoli više mjeseci. Bosanskohercegovačkom društvu fali čak i ta početna iskra studentske pobune. Veliki dio krivice za ovakvo stanje snosi i akademska zajednica u oba entiteta koja je za razliku od srbijanske, uz časne izuzetke, prilično servilna spram vlasti i teško je zamisliti da profesori bilo kojeg univeriziteta u BiH naprave takvu vrstu podrške. Beogradski univerzitet je u svojoj istoriji više puta stajao na strani studenata, a protiv režima, od nacističke okupacije do vladavine Slobodana Miloševića, što s BiH nije slučaj.
Ono što je posebno zanimljivo u kontekstu BiH jeste da iako postoji ta verbalna podrška antisistemskom karakteru srbijanskih protesta i odijumu spram Vučića teško da će na neki konkretniji način pokazati solidarnost. S druge strane bosanskohercegovačko društvo povezuje i stanovita politička apatija koja vlada cjelokupnim bosanskohercegovačkim društvom-decenije praznih političkih obećanja i konstantno dizanje tenzija umorili su prosječnog građanina BiH i taj naučeni zamor se prenio i na studentsku populaciju, koja je i sama postala pasivna. Kako studentski protesti jenjavaju u Srbiji, to dodatno naprosto obeshrabruje bh studente da bilo šta slično pokušaju. Studentska populacija u BiH čini se bira lakši put-emigraciju, upravo zbog nedostatka vjere u promjene što dodatno demotiviše studente da pokušaju bilo šta slično. Bez cinizma se može zaključiti da neko ideološko vezivno tkivo BH društva gotovo i da ne postoji, koliko god svi problemi, socijalni i ekonomski bili zajednički svim etničkim skupinama u BiH. Nacionalizam, iako manje vidljiv nego prije dvadeset i više godina, ne znači da još uvijek makar na podsvjesnom nivou ne upravlja odlukama i percepcijom političke realnosti. Strah od drugog je još uvijek previše jak i stoji kao prepreka bilo kakvom konkretnijem političkom organizovanju studentske populacije. Da li će se stvari promijeniti? To je malo vjerovatno, kada se sagleda katastrofalna demografska situacija u oba entiteta. Pitanje koje treba postaviti nije hoće li biti studentskih protesta u BiH, nego hoćemo li uopšte imati studenata kroz deceniju ili dvije.