Petak, 3 Januara, 2025

Previše mi to osam djevojčica, 15 stradalih pod nadstrešnicom, 8372 žrtve genocida…

Foto: Dejan Kožul

Očekivana vijest sa kraja godine kaže: „Roditelji dječaka koji je počinio zločin u školi ‘Vladislav Ribnikar’ osuđeni su na ukupno 17,5 godina. Vladimir Kecmanović je osuđen na 14,5, a Miljana Kecmanović na tri godine zatvora.“

Ubici, K.K. se nije sudilo jer je maloljetan.

Piše: Dejan Kožul

Tog 3.5.2023. ubijeni su čuvar Dragan, dječak Andrija i djevojčice Angelina, Adriana, Sofija, Ema, Mara, Katarina, Ana i Bojana. Čuvar, dječak i osam djevojčica.

U svom posljednjem romanu „Previše mi to osam djevojčica“, Darko Cvijetić osmišljava, ali da li samo osmišljava, Krležinog Filipa Latinovicza, ratnog zločinca koji se vraća s odsluženja kazne od 21 godine za počinjene zločine. Rehabilitovan od društva, pa čak i više od toga – hvaljen i cijenjen, Filip kaže:

„Pokušao sam nekoliko puta obuzdati rođake i prijatelje, sugrađane, čak i TV ekipe. Kako mislite – heroj, jeste li normalni – nisam ja heroj nego višestruki ubojica nedužnih žena!? Uzalud sam tražio mir. I sela sam palio. Bogomolje. Bacio bombu na igralište s djecom.

Bog me počeo napuštati, počeo sam ih opet sve sanjati.“

I nije da nam je za takve likove bio potreban roman. Komšiluci nam prepuni takvih. Istina, većim dijelom neosuđenih.

Ono s čim se Darko igra, da li samo igra, je ta nama nevidljiva nit koja povezuje ratne zločine, njihove počinitelje, njihove podupirače, dakle sve nas, sa ubijenih osam djevojčica, jednog dječaka i njihovog čuvara.

U ovoj priči počinitelj je Filipov unuk i tom porodičnom vezom on stvara još jaču sponu, koja ide dotle da je možda isti onaj pištolj koji je njegov djed nosio dok je činio ratne zločine, bio isti pištolj koji je života lišio osam djevojčica, jednog dječaka i njihovog čuvara.

Darko piše:

„Čemu čuđenje, Mozart je u petoj skladao opere, desetogodišnjaci sviraju Rahmanjinova. Imamo Đokovića u tenisu, e sad ćemo imati i najmlađeg masovnog ubojicu na svijetu, kao Jokića u košarci i Mladića u ratovanju. Nitko to nema.“

Dakle, da li po toj analogiji po kojoj se ratni zločinac slavi, čak i onda kad on tvrdi da to što je uradio nije nešto sa čim se ponosit može, što je nešto što mu ne da spavati i naći mir, onda možemo slaviti i čin, odnosno zločin K.K jer isti je to par rukavica, a možda i isti komad oružja koje su te ruke u rukavicama nosile?

Odgovor bi po svakoj logici trebao bit potvrdan, barem kad govorimo o onima koji zločine slave, ali ne bi se smjeli baš sa tim igrati jer, šta? Ubijena djeca po BiH nisu naša djeca? Nečija jesu. Baš kao i njih devetero iz OŠ „Vladislav Ribnikar“.

Darkova veza između počinitelja ratnih zločina i počinitelja zločina u Ribnikaru nije slučajna jer su nakon masovnog ubistva u Ribnikaru pojedini bh. portali, da li slučajno, ili zlonamjerno, povezali K.K. sa Nenadom Kecmanovićem, intelektualnim bardom srpske malograđanske provenijencije, nekadašnjim članom Predsjedništva BiH, koji ima sina Vladimira, kako se zove i osuđeni otac K.K.  Nenada su čak optuživali za učešće u genocidu, a Vladimir, koji živi na lovorikama svog oca, o oružju samo piše. Taj Vladimir je autor romana „Top je bio vreo“ u kom piše o opsadi Sarajeva, ali iz ugla srpskog etno-nacionalizma. Malo ćaćin uticaj, malo sopstvenom „zaslugom“, jer piše ono što je srpskom uhu drago za čuti Kecmanović V. je dogurao do mjesta glavnog i odgovornog urednika Kulturno-umjetničkog programa ratno-huškačkog RTS-a. U potpunosti zasluženo.

Ali, koliko god zgodna ona analogija iz ugla bošnjačkog nacionalizma bila, a koja dovodi u neposrednu vezu ubicu čuvara, dječaka i osam djevojčica, sa počiniteljem ratnih zločina, pa i genocida, ona nije istinita. Ta veza je samo posredna.

Sve ostalo je u granicama teorija i fikcije, što je Darkova osnovna pretpostavka. Ali, opet, da li samo to?

A presuda? Da, presudu je pratio veliki broj medija. I RTS, da. I Informer. I Večernje novosti. I Politika. I nema ko nije pratio. Jer to su „naša deca“. Ali da li samo to?

Kako je ono Darko rekao?

„Svi smo Đoković? Svi smo košarkaš Jokić? Dobro, jesmo li onda svi i dječak Kosta“?

Sistem to smo mi. I kao takvi smo i žrtve samih sebe. I 15 ljudi koji su stradali pod nadstrešnicom su žrtve tog sistema. Tim je značajnija činjenica da su se, tokom izricanja presude, pred sudom pojavili studenti koji su položili deset ruža pred vratima suda i šutali deset minuta za čuvara, dječaka i osam djevojčica.

Foto: Dejan Kožul

Ipak, neki ljudi su sistem više od nas samih i za njima se vuče dugi krvavi trag koji je za sad stao u Novom Sadu. Taj trag se, ne igrom slučaja, personifikuje u liku jednog čovjeka koji je tu od samih početaka. Da, istog onog s puškom ili kišobranom, sa Jevrejskog groblja iznad Sarajeva koji je možda bio i izvor informacija Vladimiru Kecmanoviću, onom piscu kad je pisao o opsadi Sarajeva, Nenadovom sinu, sad šefu „kulture“ u ratno-huškačkom RTS-u.

Ostali su se mijenjali, neki su pomrli, neki su na putu ali i kao takvi su sposobni dalje da truju javni prostor.

Ali ovdje bi im mogao biti kraj. Ovdje im mora biti kraj. Ovdje pristajanju da sami budemo dio tog sistema mora biti kraj.

Ali budimo uvjereni da će, prije nego tog kraja bude, oni čiji se krvavi trag vuče već decenijama, načiniti sve da do kraja ne dođe.

Nekad je ime bilo paravan. U ime nacionalizma i u ime nacije lakše su se prihvatali zločini nad onima koji nose „nezgodna“ imena. Štoviše, slavili su se.

Vanjskih je neprijatelja ponestalo, koliko god ih pokušavali fabricirati, uključujući tu i zagrebačke studente koji posjećuju svoje kolege u Beogradu.  Ali „tu će tvrđavicu malo teže srušiti“, da citiram i ja nekad Balaševića.

Da ne kažem da neće jer iskustva govore u prilog opreza.

Što se onog osuđenog Vladimira Kecmanovića tiče, uslijedit će žalbe. Roditelji su pokušali u potpunosti krivicu da svale na sina, iako je upravo taj Kecmanović učio maloljetnog K.K. vještini pucanja u mete sa ljudskim likom.

Uspješno, kao što se može zaključiti.

Ne znam više. Miješaju mi se Vladimiri Kecmanovići, Darko Cvijetić, ratni zločini, topovi, pištolji, pucnji, nadstrešnica, činjenje, odnosno nečinjenje tužilaštava, ali stradalih/poginulih više nema. Zvali se oni Amela, Amar, Josip, Ivica, Angelina, Sofija…

Previše mi to.

Impuls

Povezane vijesti

Kada je zapad odustao od zapadnih vrednosti

Foto: EPA Moć zapada nije izgrađena na humanističkim načelima, već na brutalnom izrabljivanju kod kuće, te trgovini robljem i opijumom i brojnim genocidima počinjenim u...

Loše vijesti o ljudskoj prirodi kroz deset otkrića iz psihologije

Foto: Slika umjetnika Georg Scholz-a iz 1921./ Wikipedia Postoji dugo proučavan fenomen poznat kao “asimetrija činitelj-promatrač”, koji djelomično opisuje našu sklonost da tuđa loša djela,...

Popular Articles