U prošlosti je žena bila na vrhu društva u gotovo čitavoj kontinentalnoj Europi. S prodorom indoeuropskih naroda ova njezina važnost nestaje i nameće se društvo patrijarhalnog i ratničkog karaktera. Međutim, mnogi europski narodi nastavljaju izrazito poštivati ženu, poput Nordijaca i Kelta, dok je kod Grka i Rimljana žena gotovo uvijek smatrana jednako vrijednom kao i bilo koja druga stvar.
Izvor fotografije: nepoznat. /Popularni stripovski prikaz nordijske žene ratnice/
Pri letimičnom i površnom promatranju nordijskog panteona često se stječe krivo uvjerenje da njime dominiraju isključivo muška božanstva koja se prije svega odlikuju svojom tjelesnom snagom, borbenošću i nemilosrdnošću. Ovo se uvjerenje dodatno pojačava i djelovanjem neke vrste “propagande” koja je nekako nastala u vrijeme kristijanizacije nordijskih naroda da bi se onda nastavila kroz čitavu njihovu povijest, propagande koja je postavila muškarca u prvi, a ženu u drugi plan. Imajući na umu da dosta toga, što se smatra sigurnim o nordijskoj i germanskoj mitologiji, velikim dijelom proizlazi iz prilagodbi i prerada romantičara iz XIX. stoljeća i znanstvenika iz prve polovice XX. stoljeća, te iz prožimanja s romanticizmom i nacionalizmom kao i dominacije rasnog i seksističkog viđenja, tek se u novije vrijeme počela uzimati u obzir činjenica da je uloga ženskih božanstava, a samim tim i smrtnih žena, bila veoma važna i istaknuta u nordijskoj kulturi.
Žene su imale i važnu društveno-pravnu ulogu, budući da su mogle glasovati i govoriti na skupštinama kao i muškarci. Štoviše, ukoliko je neka žena bila sposobna mogla je uzeti oružje i boriti se, ako je to bilo potrebno
Kad je riječ o nordijskim ženama, upada u oči činjenica da su one uživale jednaka prava kao i muškarac. Primjerice, poznato je to da su one mogle nasljeđivati materijalna dobra pa čak i velika imanja te njima samostalno upravljati onako kako su smatrale najispravnijim. Bilo im je dozvoljeno razvesti se ili odbiti prosce, a mogle su otići i od kuće čak i prije punoljetnosti (obično oko 16. ili 17. godine) kako bi se brinule same za sebe. Nisu, dakle, bile vezane za potestas patris, odnosno očevu volju. Sasvim su normalno mogle imati spolne odnose s vlastitim robovima ili slobodnim muškarcima za koje se nisu morale nužno udati. Ukoliko bi ostale trudne izvan braka, nije se događalo ništa posebno. Prema takvom se djetetu odnosilo kao i prema svakom drugom iz normalnog braka. Osim toga, žene su imale važnu ulogu brige za kuću i obiteljsku ekonomiju, držeći kod sebe ključeve i vodeći računa o materijalnim dobrima.
Žena je često bila nazivana “gospodaricom kuće” ili “gospodaricom ognjišta”, budući da je, između ostaloga, jedna od njezinih važnih zadaća bila i paljenje vatre na ognjištu, što je kod nordijskih naroda smatrano gotovo svetim obredom, imajući u vidu da su oni na poseban način častili vatru. S tim u vezi, treba naglasiti da je upravo žena bila ona koja se bavila privatnim i obiteljskim obredima kao što su kult duhova ili “malenog naroda” (elfova), a posebno kult božanstava plodnosti.
Osim toga, žene su imale i važnu društveno-pravnu ulogu, budući da su mogle glasovati i govoriti na skupštinama kao i muškarci. Štoviše, ukoliko je neka žena bila sposobna mogla je uzeti oružje i boriti se, ako je to bilo potrebno. Postoji i nordijska legenda o jednoj posebnoj kasti žena ratnica zvanih “djevojke štita” na temelju koje je možda nastao i mit o valkirama.
U prošlosti je žena bila na vrhu društva u gotovo čitavoj kontinentalnoj Europi. S prodorom indoeuropskih naroda ova njezina važnost nestaje i nameće se društvo patrijarhalnog i ratničkog karaktera. Međutim, mnogi europski narodi nastavljaju izrazito poštivati ženu, poput Nordijaca i Kelta, dok je kod Grka i Rimljana žena gotovo uvijek smatrana jednako vrijednom kao i bilo koja druga stvar. Za narode sjeverne Europe žena je često smatrana “čarobnicom” bilo zbog njezine intuicije bilo zbog njezine čudesne sposobnosti rađanja. Žene su gotovo uvijek bile čarobnice, odnosno primalje, liječnice i vračare, mudre čuvarice drevnih umijeća pomoću kojih su koristile trave i biljke te tumačiteljice snova i gibanja zvijezda i Mjeseca.
Primarna se uloga žene u nordijskom društvu odražava i u važnosti koju su božice imale u božanskoj sferi. Izraziti primjer toga su figure Freye i Frigg, dviju velikih nordijskih božica ponosnog i snažnog karaktera pri čemu prva predstavlja neovisnu ženu, moćnu čarobnicu te prelijepu ratnicu i ljubavnicu, dok druga predstavlja savršenu suprugu, kraljicu svoje kuće i posjednicu mudrosti i autoriteta.
Preveo i priredio: Miroslav Jurešić/ Prometej
