screenshot
Ako prihvatimo kao istinitu tvrdnju da početak civilizacije nastupa kada čovjek pokaže saosjećanje, onda bi njen kraj počeo onda kada saosjećanje potpuno nestane iz ljudi
Piše: Selvedin Avdić
Antropologinja Margaret Mead tvrdi da je saosjećanje najpouzdaniji znak početka ljudske civilizacije. Prema njenim riječima, taj početak može se vrlo precizno dokazati – kada na drevnim skeletima pronađemo pokušaj liječenja dugačke butne kosti. Antropologinja je tvrdila da liječene kosti nisu pronađene tamo gdje je još uvijek vladao zakon jačega.
Dakle, civilizacija ne počinje onda kada čovjek pronalazi tehnološke metode za lakše preživljavanje, poput navodnjavanja, nego onda kada počinje pomagati drugom čovjeku u nevolji. Onda kada pokaže empatiju…
Empatija civilizovanom čovjeku mora biti dio prirode, besmisleno ju je glumiti ili prizivati. Takav prizor je obavezno bizaran, kao kada se ljudi tokom maškara prerušavaju u strašna bića iz narodnih priča. Ili obratno. Također, važno je dodati, sramotno je kada se empatija ističe zarad bilo kakve koristi.
…
U romanu “Kap veselja” napisao sam ovaj odlomak:
Sreo sam ga jedne večeri, nije se smijao, bio je blijed, umoran. Ispričao mi je da je nakon deset godina ponovo bio u svom selu gdje su ekshumirali žrtve zakopane u voćnjaku.
Dijelove skeleta položili su na najlonsku plahtu a on je u jednoj lobanji odmah prepoznao svog amidžu. Bilo je dovoljno da zamisli vrh nosa, obrve iznad praznih duplji i meso se nekako samo, kako mi je rekao, “navlačilo na kosti”.
“Valjda zato što sam slikar, u životu sam uradio mnogo portreta”.
Ostatak vrelog dana proveo je sjedeći u hladovini. Seljaci su mu donosili lobanje a on ih je prepoznavao, škiljio i “dozivao meso na kosti”. U ranu zoru, dok su svi spavali, otišao je iz sela.
Kada smo se ponovo sreli ispričao mi je da je opet bio u selu, ali samo pola sata. Noć prije zatekao je oca kako plače u spavaćoj sobi i ponavlja da se želi vratiti kući. Starcu su od suza omekšali obrazi, rekao mi je, kao u djeteta. Pokušao je da ga smiri, objašnjavao da nema više kuće, zapaljena je, nema više ni rodbine, pobijena je ili protjerana, a i njive su podivljale, ne mogu se prepoznati. Otac je slušao, brisao suze, pio vodu i dok mu se kocka šećera topila na jeziku, naglo prenuo i rekao: “Ostala je jabuka, sigurno nisu posjekli staru jabuku”!
Slikar je ujutro sjeo na avion, otišao u selo i posjekao jabuku.
Dok sam čitao ovaj odlomak na promociji romana u jednom gradu iz komšiluka, uz nervozno odmahivanje rukom iz prostorije je izašao ljutiti muškarac, kao da sam ga uvrijedio. Ne znam zašto, možda je mislio da izmišljam, namjerno pretjerujem… Nisam to radio, sve je istina u ovom odlomku, ništa nije izmišljeno. Priču mi je ispričao prijatelj koji je nedavno preminuo. Pamtim ga kao izuzetno vedru osobu, punu saosjećanja. Iako je sa sobom nosio ovako teško iskustvo, nije dozvoljavao da ga ono promijeni, da mu oduzme humanost.
Ne mogu biti kriv ako nekome smeta ovaj odlomak, ne mogu ga mijenjati ili ublažavati kako bi ga nečija ćud lakše podnijela. Bio bi to i besmislen posao, jer rješenje problema ne leži u priči.
…
Ako prihvatimo kao istinitu tvrdnju da početak civilizacije nastupa kada čovjek pokaže saosjećanje, onda bi njen kraj počeo onda kada saosjećanje potpuno nestane iz ljudi. Bez obzira na veliki tehnološki napredak, bio bi to povratak na zakon jačega, na vladavinu nagona i okrutnosti.
Posebno veliku tugu Portugalci nazivaju “saudade”. U približnom prijevodu to znači – prisustvo odsustva. Što se mene tiče, saudade se manifestuje svakog jedanaestog jula.