Nužno je znati odakle potiču ove misli. Svaka naša potreba za pripadanjem, koja je sasvim normalna i često nužna, je prilika za prihvatanje sugestije od strane nekolicine ljudi. Ta nekolicina, smatrao je Bernays, koja upravlja životom gomila. On je psihološku gomilu video kao opasnu, jer je imala slobodu i moć da izabere loše vođe, događaje ili ponašanja kao deo svakodnevice. A pošto živimo u demokratskom društvu, gde nije socijalno prihvatljivo nasilno sprovoditi „prave“ odluke, nužno je to uraditi manipulacijom psihe celokupnog društva. I upravo kao kod hipnotisanog čoveka, nužno je masama dati neku drugu radnju ili misao koja bi ih okupirala, tako da osobe koje donose odluke to mogu da rade bez kritičkog uplitanja masa.
Mnoštvo tananih dušica otišlo je na vječiti počinak, tokom milenijumske historije čovjekoljubivih sanjarenja, a da nikad nisu doživjeli ispunjenje svojih ideala i svoje brige za opšte dobro, za poredak u kojem niko neće biti na gubitku.
Kao najučestaliji recepti za poboljšanje stanja u zdravstvenom sustavu javljaju se oni koji promoviraju širenje tržišnih obrazaca i privatizaciju. Ipak, kao što je još početkom 20. stoljeća upozoravao utemeljitelj sustava javnog zdravstva na ovim prostorima Andrija Štampar, zdravstveni sustav ne može ni približno optimalno funkcionirati po tržišnim principima. Čak niti prema unutarnjim kriterijima samih osnovnih uvjeta tzv. slobodnog tržišta.
Puno je naših pretkinja kojima trebamo zahvaliti za prava koja danas imamo, koje su pokazale kako žene mogu što god žele, a što nemamo često prilike vidjeti.
Da li je ljubav prema sebi isto što i sebičnost ili su one u suprotnosti? Štaviše, da li je sebičnost modernog čoveka zaista briga za sebe kao pojedinca sa svim njegovim intelektualnim, emocionalnim i čulnim mogućnostima? Zar „on“ nije postao privezak svoje društveno – ekonomske uloge? Da li je njegova sebičnost isto što i ljubav prema sebi ili je izaziva baš njeno odsustvo?
