Odaću vam jednu tajnu iz intelektualačkog zanata. Kad si fudbaler i u protivničkom šesnaestercu ti pobjegne lopta, tražiš prvu protivničku nogu i bacaš se preko nje. Kad si intelektualac koji je upravo izrekao glupost, na raspolaganju ti je čitav niz fraza
Velika rasprodaja državnih medija u Srbiji pod firmom uvođenja tržišnih zakonitosti: Na bubanj su stavljena 74 medija, od kojih 50 traži novog vlasnika, dok se preostala 24 gase jer Agenciji za privatizaciju nisu na vrijeme dostavili potrebnu dokumentaciju.
Poštovanje elementarnih ljudskih prava nije neka evro-obaveza, što se vidi i na primeru vlade Viktora Orbana u Mađarskoj. Referendumi protiv podizanja minareta u Švajcarskoj nisu izazvali pritisak evropskih država. Jednom rečju: sve dok tržište funkcioniše i nema političke nestabilnosti, nacionalni lideri pojedinih članica EU nemaju razloga da se plaše pritisaka iz EU, koja i ne poseduje mehanizme kontrole ekstremnog skretanja u desno.
Paralelno sa slabljenjem emancipacijskih političkih pokreta tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, i književnost koja ih je pratila pala je u svojevrsni zaborav, služeći tek povremeno kao ilustracija naivnog i “ideološkog pisma”. Umjesto aktivnih boraca, junaci suvremene angažirane literature prije se čine pasivni patnici ili ironični promatrači koji odražavaju kako razočaranje, tako i duboku nespremnost za revolucionarno djelovanje
Prebirući po svojim uspomenama, otkrivam zapanjujuću rupu koja zjapi iz mog ranog detinjstva. Tek nekoliko prizora urezanih svešću deteta koje pokušava da se izbori sa prejakim naletima sveta odraslih.
Moj esej o Grčkoj posle referenduma „Hrabrost beznađa“ prenet je u In These Times pod naslovom „Kako su Aleksis Cipras i Siriza nadigrali Angelu Merkel i evrokrate“, iako u samom tekstu nema toliko optimizma. Mnogi sa levice su me ipak napali zato što ne vidim da je Ciprasovo prihvatanje uslova EU poraz i zato što ne osuđujem Ciprasovu „izdaju“.
Nužno je znati odakle potiču ove misli. Svaka naša potreba za pripadanjem, koja je sasvim normalna i često nužna, je prilika za prihvatanje sugestije od strane nekolicine ljudi. Ta nekolicina, smatrao je Bernays, koja upravlja životom gomila. On je psihološku gomilu video kao opasnu, jer je imala slobodu i moć da izabere loše vođe, događaje ili ponašanja kao deo svakodnevice. A pošto živimo u demokratskom društvu, gde nije socijalno prihvatljivo nasilno sprovoditi „prave“ odluke, nužno je to uraditi manipulacijom psihe celokupnog društva. I upravo kao kod hipnotisanog čoveka, nužno je masama dati neku drugu radnju ili misao koja bi ih okupirala, tako da osobe koje donose odluke to mogu da rade bez kritičkog uplitanja masa.
