Čovek čeka da ne bi morao više ništa i nikoga da čeka, da ne mora da stane i da se zagleda u bezličnu tamu, nema više praga i predsoblja i tamnice i zurenja, ne mora svakih pet minuta pogledati sat tamo gde se ništa ne događa, a neće se ni dogoditi.
Pročitah neke komentare vezane za "Peticiju ZA očuvanje dječijeg igrališta i javne zelene površine u Boriku", koju su 7. 11. ove godine pokrenuli Građanska inicijativa za Borik i Naš prostor, pa mi se kao zaključak nametnu da je lobotomija zaista najveći uspjeh ove vlasti.
Tehnologija će stvoriti nova radna mesta i mislim da pre treba strahovati od nestajanja slobodnog vremena nego od njegovog viška. Komercijalizacija naših života se uvećava i svaki sat koji direktno ili indirektno ne povećava naš prihod mi već vidimo kao protraćen.
Ravnopravnost konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina, kojih ima sedamnaest u Bosni i Hercegovini, trebala bi biti zastupljena u svakom pogledu. No, to nije slučaj. Prava manjina se krše, prije svega Ustavom, pa i i Izbornim zakonom.
Paket medijskih zakona donesen u Srbiji 2014. godine odredio je budućnost većine srpskih medija, ali niti jednom toliko izvjesnu kao državnoj novinskoj agenciji Tanjug koja će do kraja novembra prestati objavljivati vijesti. Ova odluka pravdana je sloganom “privatizacija ili gašenje”, no da li su u kontekstu ostalih novinskih agencija to bile jedine opcije?
Kada hrvatska tabloidna tendencioznost nastupa most festum, pa se poduhvaća analiza ratnih zlodjela, uključujući i slučaj spomenika koji se pod kišom granata stuštio u Neretvu, dometi stručnih ekspertiza uvijek staju u omiljenu dosjetku školaraca: moj ti žuti vodu muti!
