Migracije povezane s radom dale su Europi novi emancipatorni potencijal istovremeno stvorivši mjesto razvoja reakcionarnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija.
Iako je diskriminacija na temelju dobnog kriterija već duže vrijeme prepoznata kao društveni problem, njezinoj rodnoj dimenziji i dalje se ne pridaje puno pozornosti. Nasuprot tome, različiti kulturni kodovi čine iskustvo starenja znatno neugodnijim za žene koje su zbog svojih godina češće izložene predrasudama i socijalnom isključenju.
U Šibeniku je 5. studenog, u povodu trodnevnog obilježavanja 72. godišnjice oslobođenja grada neposredno iznad Trga palih šibenskih boraca otvoren je Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu. Riječ je zapravo o spomen-sobi, to su dvije spojene prostorije, a pridružena je i mala multimedijalna dvorana koja će se koristiti kao kinoteka ili prostor za različite rasprave i slična događanja.
Draginja (Draga) Ljočić (1855, Šabac – 1926, Beograd) je bila prva žena doktor medicine i tek četvrta žena koja je na čitavom evropskom kontinentu doktorirala iz te oblasti. Istovremeno, njen život svedoči o borbi za ravnopravnost polova i velikoj ženskoj hrabrosti, pa danas možemo reći da je to bila jedna od najinteresantnijih žena u modernoj istoriji Srbije.
Millennials, poznati i kao Generacija Y, jesu ljudi rođeni posle 1984. godine, a koji, prema motivacionom govorniku, publicisti i profesionalnom savetniku Simonu Sineku, zbog različitih faktora imaju problem da se uklope u okruženje.
Kalendarski običaji i svečanosti nastali su u davna vremena. Do naših dana prenijeli su se kao elementi religija, no njihov smisao i sadržaj ostao je isti. Običaji svih starih kultura i civilizacija odražavali su povezanost čovjeka s kozmosom, s procesom stvaranja svijeta i utjelovljenja božanskog u prostoru i vremenu. Sudjelujući u obredima, čovjek se približavao izvorima, počecima i uzrocima svega stvorenog. Na taj se način svaki put iznova gradio svijet i obnavljalo vrijeme i, zahvaljujući tome, bilo je moguće sjedinjenje i suglasje kozmičkih, zemaljskih i ljudskih ritmova.
Pune su novine i portali ispovjedi naših ljudi koji su skupili prnje, otišli na blef i snašli se. I onda čitamo o plaći trostruko većoj nego u Hrvatskoj, ljubaznim Ircima, poslodavcima koji cijene našeg poštenog i vrijednog radnika, živopisnom Dublinu, pitoresknim irskim selima i gradićima. Svima je super, nitko ne žali za domovinom, štoviše, izruguju se s onima koji su ostali...
Društvo bez univerziteta je bivše društvo, otpad društvo. Bez „fabrike društva“ nema ni društva. Ne nastaju novi stručni kadrovi, nema tko nositi napredak, nema tko provesti reforme, nema tko osmisliti plan za uspjeh i nema ga tko provesti
‘Novosti’ u Beogradu, gdje u magazinima i nekadašnjim carinskim terminalima migranti borave u neljudskim uvjetima: Hranu, malu porciju hrane dobivamo samo za ručak. Želimo u neki centar, ali za nas nema mjesta u Krnjači, pa nas žele poslati na jug, u Preševo, no to je zatvoreno prihvatilište. Bojimo se, jako se bojimo da nas odatle ne deportiraju nazad u Makedoniju, govori Fazal
Položaj bivših jugoslavenskih republika u suvremenom kapitalizmu svodi se na postupno odustajanje od suverenosti nad vlastitom zemljom i proizvodnim snagama. Nakon restauracije kapitalističke ekonomije, sudbinu radničke klase kroje domaći i strani kapitalisti (tzv. poslodavci) koje političke elite slave kao predvodnike društvenog napretka. Kapital eksploataciju domicilnog radništva tako vrši uz punu suradnju domaćih političara koji im zakonski pripremaju teren i omogućavaju nesmetano izvlačenje profita.
