Milenijalci ne odbacuju samo muziku, umjetnost i stil oblačenja svojih roditelja; oni takođe odbacuju i glavne izvore ekonomskog i duhovnog blagostanja starije generacije, kao što su vlasništvo nekretnina, automobili, čak i seks. Oni bi radije platiti „pristup“ muzici i filmovima nego ih kupili, a ne žele ni da imaju stalne poslove (živjela ekonomija tezgi), pa ni godišnji odmor.
Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je donijeti i objaviti pravilnik o radu, a prije donošenja pravilnika o radu poslodavac je dužan savjetovati se s radničkim vijećem. Radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe proglasi ništetnim.
Jedini način da se uspostavi takva zajednička vlast koja može biti sposobna da ljude brani od zavojevača spolja i od povreda koje jedni drugima nanose i da ih obezbedi tako da svojom marljivošću i plodovima zemlje mogu da se ishrane i da zadovoljno žive jeste da sve svoje moći i svu svoju snagu povere jednom čoveku ili jednom skupu ljudi koji će moći sve njihove volje putem većine glasova da svede na jednu volju.
Eto Ivica Todorić je svoju “svirku” dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio i “sviralu za pas zadjenuo”, svojim potpisom, skladno Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odrekao se i imovine i upravljačkih prava u „Agrokoru“, svojoj voljenoj hrvatskoj državi i još voljenijem hrvatskom narodu ostavio je koncern čija je imovina tek s oko 13,5 % pokrivena vlastitim kapitalom i dugove u visini od 45 milijardi kn, a neki spominju i cifru od punih 60 milijardi. Da mu krivnju za uništenje hrvatske poljoprivrede i ne navodim kao iskaz ljubavi.
Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu „svojim potpisom predao hrvatskoj državi“ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vraćati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom „hrvatski narod“.
Neefikasnost kapitalizma, njegova nesposobnost da odgovori izazovima koje je sam generisao, više nije tabu. Čak ni u Americi, gde je krupni kapital sa svojom propagandnom mašinerijom uzdigao privatizaciju, ukrupnjavanje i deregulaciju na nivo biblijskih zapovesti, kapitalizam više nije vrednost po sebi.