Ono što je doista teško prihvatiti (barem za zapadnjake) jest da smo dobili ulogu pasivnog promatrača koji samo može sjediti i gledati koja će mu biti sudbina. Da bi izbjegli takvu situaciju, skloni smo se luđački opsesivno uključiti u razne aktivnosti, reciklirati stari papir, kupovati organsku hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, dajemo svoj doprinos – poput nogometnog fana koji navija za svoj tim pred svojim TV-om, vičući i skačući kao će to nekako utjecati na ishod utakmice.
Prošle je zime u Italiji (Torino) sudac oslobodio 46-godišnjeg muškarca optuženog za seksualno zlostavljanje kolegice. Njegovo obrazloženje za odbacivanje optužbi jest to da žrtva na napad nije reagirala dovoljno odrješito. Rekla je "stani" i "dosta", ali nije vrištala.
Ukoliko živite u priobalnom pojasu Lijepe naše, odgovor na pitanje za koga gradimo grad, prilično je jednostavan. Naime, ovdje je većina investicijske moći, bilo da je riječ o privatnom kapitalu ili javnim sredstvima pristiglim od raznih općina i gradova, uperena samo u jedan cilj – zadovoljenje jedne određene, specifične skupine ljudi. Grad se tako gradi, mogli bismo reći, isključivo za turiste.
Ljudi širom sveta upadaju u dugove i ostaju bez domova zbog neoliberalnih stambenih politika. Katastrofa solitera Grenfel pokazuje da se cena takve regulacije stanovanja plaća životom.
Ni ja, niti bilo koja od nas ti nije mogla reći da moraš živjeti i da moraš ostati jer si već imala spreman odgovor: za šta i za koga da živim? Rekla si u jednoj poruci: šta ću ja na ovome svijetu bez njih dvojice. Tu su prestajala naša ubjeđivanja da se boriš za život i da ne odeš.
Donosimo vam krasan pisani komad mizoginije, rasizma i homofobije, obogaćen eugenikom i pseudopsihologijom, čije prve stranice ovih dana žare i nasmijavaju korisnice, a bome i korisnike društvenih mreža.
Kapitalistička demokratija je prevarantska. To je demokratija za mali broj privilegovanih na štetu ogromne većine zanemarenih, zasnovana na sistemu koji stvari proglašava važnijim od ljudi, u kome je cilj proizvesti što više a što lošije i odgajati pojedince koji su najkorisniji kada ne razmišljaju, poručila je katolička časna sestra i revolucionarka Tereza Forkades prilikom nedavnog gostovanja u Beogradu.
U vreme pre interneta si imala običaj da sediš u fotelji sa knjigom otvorenom u krilu, da zuriš u daljinu ili proučavaš šare na zidu – da se prebacuješ tamo i ovamo između ta dva načina postojanja.
