Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah.
I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.
Bilo je bullyinga i u naše vrijeme, ali se to nije snimalo i dijelilo po društvenim mrežama – podsjetila me nedavno prijateljica kad smo komentirale pritisak pod kojim su žrtve međuvršnjačkog nasilja sada.
"Željela sam da živim sa divljim životinjama i pišem knjige o njima, ali ljudi su mi govorili: 'Kako ti to možeš? Afrika je daleko, ne znamo mnogo o njoj. Nemaš novca. Ti si samo djevojčica'".
Jedan od razloga zašto se žene nerado posvećuju ekonomiji može biti muška šovinistička svinja koja dominira ovim poljem, prerušena u ovaploćenje čiste ekonomske racionalnosti.
Trideseta je godišnjica zatvaranja logora na mostarskom Heliodromu, a ja kao rijetko kada jednostavno ne znam što bi suvislo, a posebno optimistično napisao povodom te godišnjice koja bi u nekom ljepšem svijetu predstavljala inicijalnu točku novog života i prevazilaženja trauma.
Konoba Kod šjor Bepa na otoku Šolti. Za jednim od stolova side dida i njegov frend barba Tonino. Pridružija im se šjor Bepo, vlasnik konobe. Piju po šestu travaricu i ćakulaju. Već su masu zamantani od drinkanja. Za susidnim stololom side barba Franino i barba Zorzi i igraju na briškulu. Takođe piju po bilu bevandu. Ima još likova u konobi, al ko ih jebe.
U dnevnicima RTRS-a, javnog servisa bh. entiteta Republika Srpska emitovanim 20. i 21. februara gledatelji su iscrpno informisani o odlasku ljekarskog tima Univerzitetsko-kliničkog centra Banjaluka na čelu s direktorom Vladom Đajićem u Hag, kako bi utvrdili „zdravstveno stanje i metode liječenja u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala generala Ratka Mladića“.
Kako stvari stoje na Haitiju, nasilne bande bi mogle ne samo da dobiju formalnu ulogu u vladi – mogle bi postati vlada. Kako su bande zauzele kritičnu infrastrukturu, a premijer Arijel Henri dao ostavku, Haiti pokazuje sve poznate odlike propale države. Narodu preostaje tragičan izbor: nastavak vladavine korumpirane „demokratske“ elite ili direktna vladavina bandi koje se predstavljaju kao „progresivne“.
Javier Bardem kao Stilgar u Dune Part Two/Foto: WARNER BROS. PICTURES
Film je moćan medij i ne treba ga gledati samo kao umjetničko djelo. Film je također i društveno-politički fenomen. U njegovim međuredovima kriju se poruke koje ni jedan zvaničnik, ili zvaničnica neće izreći javno.
