Tara Dejvis-Vudhol, osvajačica zlatne medalje u skoku u dalj, foto: Kirbi Lee-USA TODAI Sports
„Ovo su bile prve Olimpijske igre održane s potpunom jednakošću polova“ ponosno je istakao predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Tomas Bah na svečanosti zatvaranja Olimpijskih igara u Parizu.
Piše: Milkica Milojević
Istina, prethodne Igre, održane u Tokiju, bile su nadomak ovog cilja, jer je na Olimpijadi 2021. učestvovalo skoro 49 odsto sportistkinja.
Ali, u Parizu je bilo fifti – fifti i to „u bocu“. Nastupilo je ukupno 10.500 takmičara: 5.250 muškaraca i 5.250 žena.
I na samoj ceremoniji zatvaranja rodna ravnopravnost je bila jedna od karakteristika spektakla.
Prvi put u istoriji Igara medalje najboljim maratonkama dodijeljene su na ovoj svečanosti, koju je pratila cijela planeta. Do sada ova čast bila je rezervisana za njihove muške kolege.
Očekivano, medalje u najtežoj atletskoj disciplini osvojile su 3 Afrikanke.
Etiopljanka Sifan Hasan, osvojila je zlato za Nizozemsku i oborila olimpijski rekord. Srebrnu medalju je za svoju domovinu Etiopiju izborila Tigst Asefa, a bronzu je osvojila Kenijka Helen Obiri.
Prvi put u istoriji Olimpijskih igara olimpijsku himnu je izveo orkestar kojim je dirigovala žena.
Prvi put je svoje mjesto na ceremoniji zatvaranja dobila čuvena antička skulptura Nike sa Samotrake, poznate i kao Krilata pobjeda.
Prvi put, otkad se Igre održavaju, olimpijsku zastavu je jedna žena predala – drugoj ženi.
Od olimpijskog znamenja se oprostila gradonačelnica Pariza An Idalgo i predala ga u ruke gradonačelnice Los Anđelesa Karen Bas, koja će biti domaćica Igara 2028. godine.
Ipak, postoji nešto što baca sjenku na ovu svečanost rodne ravnopravnosti.
Olimpijske igre su se promijenile, ali svijet nije.
Iako se na Igrama u Parizu takmičio jednak broj sportista i sportistkinja, pa su, shodno tome, muškarci i žene osvojili isti broj medalja, najuspješnije olimpijke su u medijima mnogo manje vidljive, od najboljih olimpijaca.
Ako u internet pretraživače ukucate pojam „najbolje“ ili „najuspješnije“ sportistkinje na olimpijskim igrama u Parizu, „iskočiće“ vam sijaset tekstova na temu „najljepše“ ili „najseksipilnije“ učesnice Igara.
Ista stvar će se desiti, ako tažite, recimo, najuspješnije atletičarke.
Ko zna kako bi se provela čuvena gimnastičarka Larisa Latinjina, najbolja olimpijka svih vremena, koja je osvojila čak 18 medalja na Igrama, da su mediji pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka bili kao ovi današnji.
Najveću medijsku pažnju među sportistkinjama na Olimpijadi u Parizu dobila je alžirska bokserka Iman Kalif i to iz sasvim pogrešnih razloga.
Naime, danima su se raspredale „kontroverze“ o njenom polu: da li je Iman, kad već tako dobro udara, u stvari muškarac, ili samo žena s „viškom muških hormona“.
Za utjehu, u istoriji olimpizma Iman Kalif će ipak ostati zabilježena kao osvajačica zlatne medalje u boksu i to četvrta u istoriji. Jer, ženski boks je priznat kao olimpijski sport tek 2012. godine.
Samo bolji poznavaoci sportskih prilika znaju da je, recimo, Sindi Meklafin Levron osvojila zlato u trci na 400 metara s preponama i na Olimpijadi u Parizu oborila svoj sopstveni svjetski rekord.
Ili da je nevjerovatna Simon Bajls, najtrofejnija gimnastičarka svih vremena, na Igrama u Parizu osvojila 4 medalje i tako se, sa prethodno osvojenih 11 olimpijskih odličja, opasno približila rekordu koji decenijama drži Larisa Latinjina.
Ipak, mediji su se više bavili njenim izgledom, pa ćete tako, surfajući netom očas posla naći njenu sliku i podatak da je ona „palčica visoka samo 142 centimetra“, ili čak „džepna Venera među sportistkinjama“.
„Prve Olimpijske igre sa potpunom jednakošću polova“ ipak su prvorazredni istorijski događaj.
Jer, vjekovima su se žene borile za „privilegiju“ da budu ravnopravne u svijetu olimpizma.
Na antičkim Olimpijskim igrama ženama nije bilo dozvoljeno da se takmiče, a udatim ženama je bilo strogo zabranjeno čak i da gledaju takmičenja i za taj grijeh im je zaprijećeno smrtnom kaznom.
Utemeljitelj igara savremenog doba, Pjer de Kuberten, Olimpijske igre je opisao kao „ceremonijalno slavlje muške atletike”.
Protivio se učešću žena.
Na prvim Igrama savremenog doba, u Atini 1896. godine, žena nije bilo. Prve sportistkinje su nastupile četiri godine kasnije, gle simbolike, na Igrama u Parizu.
Pariz nam je „dao sebe“, da parafraziram čuvenog Džonija Štulića, i na ovim, sinoć zatvorenim Igrama.
Vidjeli smo da žene mogu igrati opasnu košarku, ništa manje atraktivnu od koje nam nude napucani i prebogati NBA šampioni.
Vidjeli smo kako je gimnastičarka od „metar i žilet“ očarala svijet.
Vidjeli smo da je Kubertenovo „ceremonijalno slavlje muške atletike“ apsolutno pase.
Igre su nas podsjetile da savremenim svijetom diriguju i žene i da nekim od najljepših i najmoćnijih gradova planete vladaju gradonačelnice.