 djevojčicu na koju se mogu projicirati sve fantazije o ženskosti. Isprva anđelica-djevi){kind=link}
Foto: Mike Maguire/Wikimedia Commons
Od Britneyinog stupanja na pozornicu bila je jasna fiksacija na (bijelu) djevojčicu na koju se mogu projicirati sve fantazije o ženskosti. Isprva anđelica-djevica, onda drolja, kad konačno popizdi zbog pritiska medija, vraća je se na poziciju djeteta i predaje u ruke oca-patrijarha.
Piše: Mima Simić
Muškarac (69): “Primijetio sam neki dan tvoje prekrasne oči. Imaš li dečka?”
Djevojčica (10): “Ne, gospodine.”
Muškarac: “Zašto ne?”
Djevojčica: “Dečki su zločesti.”
Muškarac: “Baš svi dečki? Ja nisam zločest. Što kažeš na mene?”
Ova razmjena iz 1992. između slavnog voditelja Eda McMahona i malodobne Britney Spears na pozornici američkog talent showa poznata je svima koji su posljednjih par godina makar i krajičkom oka zakačili nešto od audiovizualne i tekstualne proizvodnje vezane uz Britneyin slučaj – kako uz sudski postupak oko trinaest godina dugog očevog skrbništva nad pjevačicom, tako i širu raspravu oko zlostavljanja djevojčica, djevojaka i žena u oku kamere i pod svjetlom reflektora.
Imaš li dečka?
Godina je ista, 1992. Od Brit me dijeli šest godina, Atlantski ocean i potpuna nezainteresiranost za američku pop-kulturu. Maglovito zimsko poslijepodne u Zadru mrači se u večer. Na glavnom kolodvoru cupkam u mjestu i piljim kroz vrtlog pahulja u smjeru odakle treba doći autobus. Snijeg u Zadru je čudo, i kao takav zatekao je i mene i čitavu postavu gradskog prijevoznika Liburnije. Dok se bijela crta posred ceste stapa s okolinom postaje mi jasno da ću na drugi kraj grada morati pješice. U tom trenutku žena s kojom dijelim stanicu mahne prema usamljenom taksiju i pita me kamo idem. Odbacit će me usput, kaže. Nikad se nisam vozila taksijem, preskupi su i besmisleni u gradu s javnim prijevozom i po mjeri pješaka. Ali ovo zvuči OK.
Taksist nas vozi na Bokanjac – prvo će odvesti nju, poslije ćemo prema Boriku. Žena izlazi, ja ostajem sjediti otraga u taksiju koji polako klizi niz praznu zabijeljenu cestu. Sjećam se boćate tišine u autu, mekog šuštanja guma po asfaltu, hladnoće kožnog sjedala. I onda: “Imaš li dečka?”
Šesnaest mi je godina i dečki me ne zanimaju. Zanimaju me knjige i muzika i filmovi i prijatelji i kad ću više odjebati iz ove zemlje. Šesnaest mi je godina i ne znam još da me dečki nikad neće zanimati, ali dok plećati taksist s prosijedim zaliscima čeka odgovor postaje mi jasno da ga odgovor ne zanima. Okreće glavu prema meni, pogleda sveudilj usmjerenog na cestu pred sobom, profesionalac, pa mi stavi ruku na koljeno i kaže: “Možemo otići negdje. Mogu ti platiti.” Želudac mi se grči, posežem za kvakom.
Dok se auto spušta prema zadarskoj marini, otvaram vrata i iskačem iz taksija u pokretu. On usporava na raskršću, ja skrećem desno, brzo koračam. Trudim se da ne potrčim – ipak ne želim biti nepristojna. Da ne pomisli da sam pomislila da je grozna osoba, on, nečiji suprug, sin, otac, brat.
Kad dolazim kući, nikome ne govorim o vožnji taksijem. Sram me, a i glupo je na to se vraćati. Ništa se zapravo nije dogodilo. I zaboravljam na cijelu tu epizodu, sve dok tridesetak godina poslije istu frazu ne čujem u memoarima Britney Spears, “Žena u meni”. Imaš li dečka. Britney i mene dijeli čitav univerzum stvari, ali ova nam je zajednička – banalnost patrijarhata. Maternica u koju se rađamo, u kojoj je posve normalno da taksist grabi koljeno rendom tinejdžerke, a muškarac u poznim godinama flertuje s desetogodišnjom djevojčicom pred milijunima gledatelja i tako odgaja i djevojčicu i gledatelje.
Ed McMahon (69): …Baš svi dečki? Ja nisam zločest. Što kažeš na mene?
Britney (10): Pa… Ovisi.
Ovo “pa, ovisi” jedna je od prvih lekcija patrijarhata za djevojčice i pregovora s njim. Ono je kodirano “ne” koje muškarci ne moraju znati dekodirati. “Pa, ovisi” ne ranjava muški ego i ostavlja mogućnost da će djevojčica ipak dati pičke dedi u nekom scenariju. Nekoliko godina poslije Britney na velika vrata ulazi u šou biznis debitantskim singlom “Baby One More Time”. Šesnaest joj je godina i u videospotu u seksi katoličkoj školskoj uniformi đuska s ekipom po hodnicima škole. Koncept za spot i hot look, kažu, bili su sve njezina ideja (!), što se lijepo uklopilo u to zlatno doba Lolita-booma. Odgovornost za zavođenje kamere, baš kao i u viziji Nabokovljeva naratora-predatora, spretno se prebacuje na maloljetni predmet pogleda, radije no na punoljetnog (i nerijetko muškog) promatrača – producenta, redatelja, snimatelja.
Uistinu, ovo su se tumačenje i percepcija toliko upekli u kulturni krajobraz da ćete, eto, i u Rječniku hrvatskoga jezika naći definiciju lolite kao “maloljetne zavodljive djevojke koja privlači starije muškarce”. Ali prije no što sikirom nasrnemo na životno djelo i/ili grobnicu Vladimira Anića, možda nam valja duboko udahnuti i zahvaliti mu jer upravo kroz ovu definiciju, unutar naoko objektivnog sustava jezika, na trenutak razmiče zelenu zavjesu i razotkriva čiču što iza nje sladostrasno onanira: “Zdravo, djevojčice. Ja sam Humbert Humbert. Imaš li dečka?”
Kad se prvi put našla pod svjetlima nacionalnih reflektora i pred Edom McMahonom, Britney je već dobrano usvojila ključne Humbertove lekcije. Uistinu, epizodu s Edom ona izlaže tek na početku šestog poglavlja memoara, nakon što je u prvih pet u detalje ocrtala temelje patrijarhalnog groominga i vlastitih – vrlo ograničenih – pregovora s patrijarhatom. Protagonisti njezinog djetinjstva bili su djed June, fizički i seksualni zlostavljač koji je dvije supruge dao strpati u ludnicu; jedna od njih, Jean (s kojom se Britney eksplicitno identificira), nakon brutalnog bolničkog boravka i tretmana litijem se i ubila. Djedov sin i Britneyin otac Jamie i sam je bio alkoholičar i nasilnik, maltretirao je suprugu i djecu, vozio ih u pijanom stanju, razgovarajući sam sa sobom. Britney je svoje talente i svoj agency brusila na obiteljskim sukobima, pokušavajući od najranijih dana regulirati nesnosnu situaciju zabavljanjem bližnjih pjesmom i plesom. Kao djevojčica iz konzervativne obitelji i sredine (“biblijski pojas”, baptistička crkva), nije imala previše rodno-manevarskog prostora – “zavođenje” publike (obiteljske ili nacionalne) bilo je imperativ za izlazak iz nasilnog sustava.
Planetarni uspjeh koji je Britney doživjela u tinejdžerskoj dobi donio je prepoznatljivost, slavu, novac, ali ne i nova pravila igre. Memoari su, naravno, žanr čiju istinitost ne treba uzimati zdravo za gotovo, no stvarnost života Britney Spears kroz desetljeća ostaje zabilježena kroz bezbrojne dokumentarno provjerljive napise, intervjue i medijske komentare u kojima se secira i razapinje njezin ljubavni, seksualni, obiteljski život, majčinstvo i, nepogrešivo, njezino tijelo. U tom smislu antologijska stvar “Piece of Me” s legendarnog albuma “Blackout” u tri i pol minute sažima Britneyino, ali i općenito cis-žensko iskustvo života pod povećalom javnosti – no, paradoksalno, ovaj tip prokazivanja sustava i “poziva u pomoć” platformu dobiva isključivo na pozornici i u formatu entertainmenta, šopajući otrovnog uroborosa u gluvom kolu patrijarhata. Istodobno, dakako, dok se Britney koprca u ovom toksičnom mulju, nijedan muškarac iz njezinog sektora ne biva podvrgnut ni približnom tretmanu, što osvrćući se danas na svoju karijeru u memoarima više puta frustrirano primjećuje.
Premda tek pred kraj knjige Britney sramežljivo spominje mogućnost vlastitog “feminističkog buđenja”, alarmi zvone od prvih stranica. Od Britneyinog stupanja na pozornicu bila je jasna medijska fiksacija na (bijelu) djevojčicu na koju se mogu projicirati sve moguće – konzervativne – društvene fantazije o ženskosti. Isprva anđelica-djevica koja se “čuva” za brak i u međuvremenu “privlači starije muškarce”, a onda drolja koja je prevarila sirotog Justina Timberlakea (pa tako i sve nas, koji smo je kroz njega posjedovali). I kad konačno popizdi zbog pritiska i zlostavljanja medija i otme se kontroli (interpretacije), onda je se može i treba, bez obzira na starosnu dob, vratiti na početnu točku, poziciju djeteta, i predati je u ruke i na skrb oca-patrijarha iz čije se nasilne sjene cijelo djetinjstvo trsila uteći (Majka Lynne također nije pomogla – prije će biti da je odmogla).
Knjiga koja ocrtava temelje patrijarhalnog groominga
Od 27. do 41. godine Britney Spears je pod zakonskim skrbništvom oca koji donosi sve odluke u njezinom životu, određuje što će jesti i koliko će i kako raditi. Britney ne smije voziti auto, i premda je na četverogodišnjoj rezidenciji u Las Vegasu zaradila 140 milijuna dolara, džeparac joj je ograničen na 2000 dolara tjedno, a ponašanjem mora zaraditi pristup vlastitoj djeci. Svako toliko otac je šalje u psihijatrijsku ustanovu, gdje joj, između ostalog, propisuju i litij. I premda ni o čemu nema pravo odlučivati, uključujući vlastito tijelo (prisiljena je na intrauterinu kontracepciju), od nje se očekuje da održava koncerte, snima albume i mlati pare kojima raspolaže otac. Kako nije ubila njega ili sebe, evo, ja ne znam. Dok ovo pišem dođe mi da razvalim tipkovnicu, ali laptop mi stvarno ništa nije skrivio, i evo služi me već osam godina, makar ih proizvode da crknu nakon tri-četiri.
Ništa od ovoga svega donedavno nisam znala, premda je moja supruga Marta velika obožavateljica Britney, i premda je prvi koncert na koji smo otišle zajedno bila upravo Britney u zagrebačkoj Areni u listopadu 2011. Turneja je bila “Femme Fatale”, Brit je sve pjevala na playback i nastup me općenito nije impresionirao, osim što mi se svidjelo da prvi put u životu na nekom koncertu jasno vidim stejdž, jer je Arena bila poluprazna, a oko mene uglavnom djevojčice omanjeg rasta. Ništa o svemu ovome nisam znala ni zato što se o Britneyinom trinaestogodišnjem zatočeništvu nije pisalo ni govorilo, kao što se nije pisalo ni o – što ja znam – silovanjima Harveyja Weinsteina ili Gérarda Depardieua, premda su u određenim krugovima desetljećima bila općepoznata stvar. Patnje Britney Spears u našem domaćinstvu nisu bile tema, ona je bila pozadina za teretanu, subotnje pospremanje i road tripove. A da me je netko pitao o ulozi Britney Spears u kontekstu globalnih pop-političkih kretanja morala bih dobro razmisliti, jer onkraj onog poljupca s Madonnom na dodjeli MTV-jevih nagrada 2003. koji mi je tada ogrijao dušu, teško da bih joj mogla pripisati osobitu simboličku važnost, bar ne u mojem soc-medijskom sazrijevanju.
Danas Britneyino oslobađanje iz očinskih okova vidim kao malu pobjedu nad patrijarhatom, ali i dvosjekli mač. Oštrica prema van razgrće i siječe zelenu zavjesu, ofucano platno iza kojeg drkaju Humbert i sinovi: slavni i neslavni, producenti, redatelji, glumci, očevi; otromboljeni čarobnjaci. Oštrica koja gleda prema nama, i na koju je vrlo lako porezati se, rodna je revizija kapitalističkog sna. Tradicijom podbočeno stradanje Britney Spears danas trijumfalni kontrast nalazi u Taylor Swift i Beyoncé, koje su naučile lekciju i preuzele kontrolu nad svojim albumima i filmovima: vlast nad proizvodom koji su same. Feminizma se ne libe, neonskim slovima rastežu ga na pozornici i u intervjuima. Slično, megapopularni blockbuster “Barbie” proziva patrijarhalne strukture, promiče feminističke poruke i istodobno služi kao platforma za promociju odiozne multinacionalne korporacije. Da ti mozak eksplodira.
Ali, jebiga. Posljednjih godina malo mi za sriću triba i veseli me što je Britney napokon slobodna, što može bez dozvole usvajati pse i što može ludovati po Instagramu. Sretna sam što je Tay Tay bila u Hrvatskoj i vidjela naše lijepo more, a i Beyoncé isto, i što su podržale naš turizam i ekonomsku mu neovisnost od drugih industrijskih grana koje nemamo. Dok čekamo da socijalistička revolucija sazrije, ja ću se poput redakcije Esquirea strpjeti još koju godinicu i zadovoljiti se time da žene u postojećim ekonomskim sustavima za početak prestanu trpjeti rodno uvjetovano zlostavljanje. E, i da nas napokon prestanu pitati imamo li dečke.
Kako bi rekla Ms. Britney Jean Spears: očevi svih zemalja, odjebite.