Proteklog mjeseca obilježena je stogodišnjica Oktobarske revolucije
Oktobarska revolucija zasigurno je jedan od najvažnijih historijskih događaja u prethodnom stoljeću. Ovaj događaj nije bio važan samo za Sovjetski Savez, nego i za Zapad, s obzirom na to da je zahvaljujući Oktobarskoj revoluciji u Zapadnoj Europi uveden niz socijalno-ekonomskih mjera zbog straha od ponavljanja „Oktobra“ i u ostatku Europe. Oktobarska revolucija tada je ponajprije značila oslobađanje stega carizma. Počeo je proces društvene emancipacije, emancipacije žena, došlo je do procvata umjetnosti i nauke, pismenost stanovništva zahvaljujući Revoluciji podignuta je na iznad 95 posto, pokrenuta je modernizacija i industrijalizacija zemlje. Ipak, kao što je poznato, potencijal Revolucije pervertirao je Staljin sa svojom tvrdom politikom i politikom „socijalizma u jednoj zemlji“.
Sa jačanjem kapitalizma u carističkoj Rusiji (ukidanjem feudalnih odnosa u drugoj polovini 19. stoljeća) povećana je eksploatacija ruske radničke klase koja se polako i organizirano počinje suprotstavljati carističkoj vlasti i izrabljivanju. Tako se formiraju prve radničke organizacije u Rusiji – najprije Južnoruski savez radnika, potom i Sjevernoruski savez radnika. Plehanov i Lenjin zaslužni su za dalje organiziranje radničke klase koja će 1917. izvršiti radikalnu promjenu društvenih odnosa u Rusiji.
Lenjin je osnovao Savez borbe za oslobođenje radničke klase i objedinio marksističke kružoke u tu jedinstvenu organizaciju. Ruska socijaldemokratska radnička partija (koja je bila prethodnica Komunističke partije Sovjetskog Saveza) osnovana je 1898. godine u Minsku. Boljševička partija je tako od svog osnivanja pa do 1917. imala niz aktivnosti koje će dovesti do radikalnog prevrata i Oktobarske revolucije. Na tom tragu valja istaknuti 1905. godinu i pokušaj buržoasko-demokratske revolucije koja je završila neuspjelo – ali koju će Lenjin nazvati generalnom probom Oktobarske revolucije. Odnos Boljševičke partije prema ulozi Rusije u Prvom svjetskom ratu temeljio se na Marxovoj tezi o tome da proletarijat nema domovinu, te da se ne treba svrstavati u nacionalne tabore. Lenjin tada ističe važnost „revolucionarnog defetizma“ – čekanja povoljnog momenta za socijalnu revoluciju i stjecanja uvjeta za građanski rat. Istovremeno, izbijaju demonstracije, štrajkovi i drugi ustanci koji su odražavali nezadovoljstvo naroda u Rusiji. To je na kraju dovelo do Februarske revolucije, koja je opet dovela do pada carizma i nastanka Ruske Republike, na čijem čelu je bio najprije Georgij Lavov, a onda i Aleksandar Kerenski. Tada i Boljševici formiraju vlastite organe vlasti – sovjete. To, de facto dvovlašće još je više produbilo proturječnosti unutar Rusije, a zvanična vlada nije uspijevala riješiti postojeće probleme naroda. Istovremeno, nezadovoljstvo ljudi najbolje su ilustrirale ulice prepune demonstranata na koje je Kerenski poslao vojsku. Lenjin tada ocjenjuje da se problemi širokih narodnih masa mogu riješiti jedino revolucijom. Tako je na Kongresu Ruske socijaldemokratske radničke partije krajem sedmog i početkom osmog mjeseca donesena odluka za dizanje revolucije, dok se mjesec dana kasnije računalo s konkretnim planom za njeno ostvarenje. Do ustanka je došlo 7. novembra (po novom kalendaru, po starom: 25. oktobra). Lenjin je u Petrogradu zauzeo vladine institucije bez većeg krvoprolića. Nešto veći otpor pružen je tek kod zauzimanja Zimskog dvorca u noći između šestog i sedmog novembra (novi kalendar).
Nedugo nakon toga – na Drugom kongresu sovjeta radničkih i vojničkih deputata doneseni su dekreti o miru, zemlji i vlasti. Također, formirana je sovjetska vlada. Nova vlast na tapeti je imala Deklaraciju o pravima radnog i eksploatiranog naroda i Deklaraciju o pravima naroda Rusije – kojom je, uzgred rečeno, prvi put proklamirano pravo naroda na samooodređenje do otcjepljenja. Ubrzo nakon toga izbijaju kontrarevolucija i građanski rat. Belogardejci, potpomognuti imperijalističkim snagama, pokušavaju zaustaviti dalje napredovanje revolucije. Ipak, boljševici su pružili otpor kontrarevolucionarnim snagama i nakon brojnih obrata u toku samog rata uspjeli su izvojevati pobjedu.
Nakon rata, revolucionarna vlast suočila se s ogromnim problemima. Iscrpljena posljedicama rata, Rusija je bila skoro uništena. Nova vlast morala je otkazati planove za obnovu ekonomije, pa je ta obnova počela tek 1918. godine. Giussepe Boffa navodi da je građanski rat u Rusiji vratio rusku ekonomiju najmanje pedeset godina unazad. Njena industrijska proizvodnja pala je gotovo na nivo sredine 19. stoljeća. Željezare su proizvodile oko tri posto svoje normalne proizvodnje iz godina prije Prvog svjetskog rata, dok su, kako piše Boffa, tvornice i promet bili gotovo ukočeni zbog nedostatka goriva. U takvim uvjetima pokrenuta je nova ekonomska politika (NEP), koja je dala dobre rezultate s obzirom na to da se industrija oporavila. Povećana je poljoprivredna proizvodnja, kao i količina sirovina za preradu. Sovjetski ustav, valja napomenuti, donesen je 1919. godine. Mnogi pravni teoretičari kažu da je to najbolje napisan ustav jedne zemlje ikada.
Crveni oktobar u današnjem kontekstu
Oktobarska revolucija pokazala je da je stvaranje društva koje neće počivati na kapitalističkim temeljima moguće. Iako Lenjin nije nužno slijedio Marxa u svemu onome do čega je Marxu bilo stalo, znao je da treba iskoristiti realne ekonomske i političke uvjete zarad oslobođenja proletarijata. Ipak, čini se da je Zapad – paradoksalno – imao jednako, ako ne i više benefita od Oktobarske revolucije od samog Sovjetskog Saveza. Upravo Zapadne vlade tada usvajaju niz socijalnih mjera kojima se poboljšava život radnika. Također, besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, univerzalno pravo glasa itd., uvedeno je u zemljama liberalne demokracije u strahu od širenja revolucije na Zapad, a ne zato što je kapital tako htio. Tim tragom, Slavoj Žižek piše da se potrebno prisjetiti liste zahtjeva kojima završava Manifest komunističke partije: većina njih, osim ukidanja privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, danas se naširoko prihvaća u „buržoaskim“ demokracijama, ali jedino kao rezultat narodnih borbi.
Danas, stotinu godina nakon Revolucije, možemo se pitati šta nama znači Crveni oktobar. Čini se da smo daleko od revolucije iz 1917. godine u smislu uspostavljanja novog društvenog poretka. Na europskoj sceni imamo „radikalno lijeve stranke“ okupljene u Europskom parlamentu oko Europske ujedinjene ljevice – Nordijske zelene ljevice, u kojoj se nalaze stranke poput Podemosa, Linkea, Sirize (kojoj su eurobirokrati već skresali krila), Lijevog bloka, slovenske Združene levice, ali odnedavno i Corbynove Laburističke partije (koja je, istina, članica Socijalističke internacionale). Ove stranke radikalne su u odnosu na one socijaldemokratske trećeputaške, koje su zahvaljujući blerovskoj politici u potpunosti zanemarile radništvo. Ipak, ukoliko pogledamo programe tih stranaka, možemo reći da su njihovi zahtjevi nalik onima koje su klasične socijaldemokratske partije imale u razdoblju od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća. To svjedoči pobjedi neoliberalne kapitalističke ideologije, koja je politički spektar toliko pomakla udesno da se čak i reformističke stranke poput Podemosa i Sirize nazivaju „radikalno lijevima“ (iako ne treba zanemariti njihovu važnost jer su te stranke iskoristile potencijal protesta nastalih širom Europe nakon globalne financijske krize i dovele politiku mjera štednje u pitanje). Jake komunističke partije, koje su postojale u zemljama kao što su Italija i Francuska (te partije su osvajale dvadeset ili trideset posto na izborima), tijekom druge polovine prošlog stoljeća su ili reformirane u socijaldemokratske (kao talijanska) ili su slabo zastupljene u domaćem parlamentu (kao francuska).
Ipak, brojni problemi koji su postojali u predrevolucionarnom razdoblju i dalje postoje. Imperijalizam „kao najviši stupanj kapitalizma“ – kako ga je nazvao Lenjin – i dalje postoji, kao i brutalna eksploatacija širom globusa, naročito u zemljama Trećeg svijeta. Ponovno svjedočimo usponu prekarijata, dok se klasne razlike sve više produbljuju. Ksenofobija i fašizam rastu kao posljedica kapitalističke proizvodne logike. Osim toga, današnja ljevica suočava se sa novim zadacima i problemima, kao što su problemi ekologije i biogenetičkog razvoja. Sve nabrojano su antagonizmi sa kojima se nije moguće suočiti unutar koordinata globalnog kapitalizma. Upravo na tim mjestima, ljevica bi trebala intervenirati – jer se požar ne može riješiti dolijevanjem ulja na vatru, nego vodom.
Autor: Darko Vujica, Prometej.ba