Ali valja nam imati optimizma: pobunom se ukidaju kvalifikacije. Pašće i savremeno Rimsko carstvo. Samo što je na poderanoj odjeći teže zasući rukave. Ali je moguće. Bezdomnost, u svim svojim varijantama, obavezuje.
Autor: Kristina Bojanović
Danas, u doba teorijskih batrganja da se iskaže nužnost nenužnosti potčinjenosti žene, mogućnost odabiranja protiv svođenja, iskoračivanje u javno(st), poziv „običnoj“ građanki da uspostavi svoje „ne“, pojavljuje se novi val prognavanja žena u „sigurnu“ intimu doma, kako unutar jezika, tako i u međuljudskom ophođenju i javnom, odnosno političkom prostoru.
Praksa uvijek ima oštrije zube. I primamljivije privide. Kazuje da emancipatorska politika nije potrebna jer svi smo oslobođeni ili smo slobodni, ali da nismo znali. Ili nismo opojmili? Utuvili? Utvrdili? Možda kontekstualizovali? No, otkud zadomljavanje, udomljavanje, odomljavanje? Kako to da stoljećima permanentno i bez greške funkcionišu pretpostavka ženine/ženske bezdomnosti, za koju su „krivci“ njen pol i rod (uzet i kao topos poticanja) i tvrdnja o uspostavljenosti i osvrhovljavanju njenog bića i egzistencije tek nakon što stupi-u dom, ili nakon što joj taj dom neko u-stupi (naravno, pošto se za isti uspješno kvalifikuje)?
Zadomljavanje
Prva, a možda i najopasnija od svih kategorija. Cjelovita, u jeziku začeta, na praksu kristalno prenijeta. Žena je nevidljiva i nečujna. Povučena je, misteriozna i odsutna. Njen djelokrug aktivnosti mora se vezati za tradicionalno ustanovljeni spektar: dom, gostoprimstvo, materinstvo, brigu, požrtvovanje. Jezik zadomljavanja nema ekspresivnu funkciju, on se ženi ne obraća niti je misli; on je čak ni ne predstavlja niti u istinskom smislu oslovljava: on je odmjerava, premjerava, redukuje, ne traži od nje da govori a ponajmanje da od-govara, ali joj nameće dužnost i odgovornost. Zadomljavanje ne poznaje niti priznaje etičkog Drugog, u ovom slučaju Drugu, već je svom svojom težinom negira i(li) pritiska, u činu i cilju zadovoljenja svojih konstrukcija, nagona, afirmisanja i slavljenja svoje moći-nad. Kada nema obraćanja, onda nema relacije. Kada nema mišljenja, nema ni razumijevanja. Kad vas u takvim okolnostima zadome, onda tu nema ni priznanja, ni saznanja, ni važenja. Samo apsorpcija i negacija. Samo ubiranje po mjeri. Za dom ste onda kad ste opozit muškom, kad je vaša suština izdanak apsolutne suprotnosti muškim karakteristikama. Za dom ste kad vas pozove glas autoriteta koji vam se ne obraća, ali koji „cijeni“ vašu uzornost. Zadomljeni ste kad i sami povjerujete da ste bezdomni, i da vam je prirođeno da je dom tamo gdje vas patrijarhat upućuje, ušuškava i umiruje. Zadomljeni ste kad ste (pristali da ste) za dom pred-oblikovani.
Udomljavanje
Kad žena „pobjegne pred svjetlom“, kad pred manifestacijom i spoznanjem toliko datih sloboda, toliko „savremenih“ primamljivih ponuda i mogućnosti, odluči da joj je „ono prirodno“, ono što je imenuje, funkcionalizuje i biologizuje, ipak najpogodnije mjesto, da se u njemu najsigurnije osjeća, i da, najzad, time riješi da preuzme odgovornost za „urođenu“ joj ulogu, kako bi, pored ostalog, dokazala da je nisu zaveli „neprijateljski“, „materinstvomrzeći“ glasovi – znači da je uspješno prošla posljednji kvalifikacioni krug, nakon čega se, često uz pucnje iz vaternog oružja, radosno udomljava. Čak i kad taj uzvišeni čin u-dom-stupanja ne prođe u sjenci vašarskoga tona, ostaje onaj proglašavajući performans koji vas „vezuje“ kad se jasno opredijelite da se odričete nečega svoga. Udomljavanje je u narodu crnogorskome jedan od omiljenih, najnužnijih i najvažnijih vidova određenja ženske sudbine, njen imperativ i krajnji telos. Čak i kada udomiti se ne znači (a često bude, zaista, i takvih slučajeva) da ste sebi navukli uniformu nijemog, slijepog i gluvog bića, prethodno pretpostavljena bezdomnost zlokobno leluja nad vašom dušom, mišlju i tijelom, veoma podmuklo, manipulativno, servirana kao „normalnost“, „prirodno stanje“ i jedini način realizacije ikakve „ženskosti“. Iskoračaj je nemoguć kad uvijek-već pada odluka društva da instrumentalizuje. Udomljeni ste kad ste (pristali da ste) biologijom pred-određeni.
Odomljavanje
Najzad, politika na vlasti tu je da ustanovi i odluči šta je najbolje za vas kad riješite pitanje bezdomnosti, a i kad vam sâm njen sistem iscrpi više od pola života ponižavajućim i slabo plaćenim radom, i kad vas nakon toga gurne u siromaštvo. Naravno: odomljavanje žene, stavljanje znaka jednakosti između doma i nje, kao puna i posljednja potvrda obilježja i vrijednosti koje je zadao zadomljujući diskurs. Politika, preko svojih uredbi koje vrijeđaju inteligenciju (poput crnogorskog Zakona o doživotnim nadoknadama majkama s troje i više djece) hoće da pripomogne slabijem/ljepšem/nježnijem polu tako što će ga definitivno prognati iz javnog u privatni domen, zapušiti mu ista i „podsjetiti“ da je ipak bolje da, uz skromnu nadoknadu, bude u domu, umjesto da se rastrže između porodice, radnog mjesta i ikakvog izvan-bivanja. „Mudra“, „emancipatorska“ politika domom (de)esencijalizuje ženu, po ko zna koji put potvrđujući i nanovo upisujući opšteprihvaćene stereotipne kategorizacije, manipulisanje ženskim slobodama, i ukorjenjujući zatvorene i opasne strukture, koje guše svaki specifično ženski zahtjev, da bi neupitna trijada dom-porodica-država nastavila misiju identiteskog uobličavanja i normiranja, po mjeri patrijarhata i maskulinog. Uz zdušnu podršku medija, od kojih većina nedvosmisleno isporučuje mizogine, pornografske i patološke recepte za život i za uspostavljanje relacija prema ženi. Odomljeni ste kad ste (pristali da ste) politikom pred-raspoređeni.
Udomljenost nas suštinski obezdomljuje. Ako mi ne vjerujete, priupitajte društvo, tradiciju, državu. Priupitajte, jer znaju: oni odlučuju a ne pitaju, otimaju, dijele na prve i ostale, uče „načelu“: mi/one. Jednoumnost zna. Jednopolnost još i više.
Kad sam jednog dana saznala šta znači familia (vlasništvo nad robovima) nisam se naročito iznenadila. Niti me danas, „kad nam je (ženama) sve dato i dozvoljeno (?!)“ čudi što je održavanje ovog starorimskog koncepta zatrajalo, evo ga i sada u narodu crnogorskome, kao da ni godina nije prošla od drevnijeh Rimljanah. „Blago domu u koji ćeš“. Ne, nije ironija. Zadomljena zna. Udomljena još i više. Odomljena je stekla nad-znanje. Ali valja nam imati optimizma: pobunom se ukidaju kvalifikacije. Pašće i savremeno Rimsko carstvo. Samo što je na poderanoj odjeći teže zasući rukave. Ali je moguće. Bezdomnost, u svim svojim varijantama, obavezuje.