Osjećaj sigurnosti zaposlenja u Europi postao je gotovo iznimka. Čak i među stalno zaposlenima postoji strah od gubitka posla u bližoj budućnosti, a povećao se i osjećaj stambene i zdravstvene nesigurnosti. To su neki od podataka koji se nalaze u publikaciji Eurofounda “Social insecurities and resilience”, temeljeni na europskoj Anketi o kvaliteti života provedenoj 2016. godine na uzorku građana Europske unije.
Dora Levačić
Nesigurni oblici rada, podsjetimo, posljednjih su godina u porastu i čine naličje ekonomskog oporavka – povećava se broj radnika u nepunom radnom vremenu, samozaposlenih, povremeno i privremeno zaposlenih. Stoga ne iznenađuje što samo 11% radnika u Europi uživa najvišu razinu sigurnosti zaposlenja, odnosno misli da nije vjerojatno da bi mogli ostati bez posla u idućih šest mjeseci, a istovremeno smatra da bi vrlo vjerojatno pronašli drugi sličan posao da se to dogodi. Ostalih 89% radnika u određenoj mjeri brine o gubitku trenutnog posla u idućih šest mjeseci i pronalaženju novog, pri čemu najveći osjećaj nesigurnosti imaju radnici koji rade u nesigurnim oblicima rada – konkretno, zaposleni putem ugovora na određeno u trajanju kraćem od 12 mjeseci, privremeno zaposleni putem agencija i zaposleni bez ugovora.
Publikacija donosi podatke i o drugim dimenzijama nesigurnosti, poput stambene nesigurnosti. Podatak koji se ističe je povećana razina stambene nesigurnosti u usporedbi s kriznim razdobljem – dok je 2011. 82% Europljana smatralo da nije vjerojatno da će morati napustiti svoj stambeni prostor u idućih šest mjeseci, 2016. godine – u periodu ekonomskog oporavka – to smatra samo njih 76%. Ljudi koji unajmljuju stambeni prostor češće osjećaju stambenu nesigurnost (njih 45%) od ostalih, pogotovo oni s nižim prihodima (njih 53%). Faktor koji dramatično utječe na stambenu nesigurnost (kao i ostale dimenzije nesigurnosti pokrivene u publikaciji) je osjećaj nesigurnosti zaposlenja: osobe s najvišom razinom sigurnosti zaposlenja (a takvih je, podsjetimo, tek 11%) uglavnom ne strahuju od mogućnosti da moraju napustiti trenutni životni prostor (93%), dok svi ostali u značajnoj mjeri (43%) imaju taj strah.
Ovi podaci daju dublji uvid u posljedice širenja nesigurnih oblika rada u periodu ekonomskog oporavka, posebno imajući u vidu da se osjećaj nesigurnosti zaposlenja pokazao kao faktor koji utječe na sve ostale dimenzije osjećaja nesigurnosti, poput zdravstvene, stambene i starosne nesigurnosti.