Ništa nije opasnije za čovjekov lični moral od navike komandovanja. Najbolji čovjek, najinteligentniji, bez interesa, velikodušan, čist, biće nepogriješivo i trajno iskvaren u ovakvoj razmjeni. Dva osjećanja nerazdvojna od moći nikada nisu doživjela neuspjeh u stvaranju ovakve demoralizacije; ona su: preziranje masa i precjenjivanje sopstvenih zasluga.
Država nije ništa drugo do dominacija i iskorištavanje, regulisano i sistematizovano. Pokušaćemo to pokazati ispitivanjem posljedica upravljanja masama ljudi od strane manjine, na početku inteligentne i posvećene kao u, ako hoćete, idealnoj Državi, zasnovanoj na slobodnom ugovoru.
Pretpostavimo da se upravljanje prepusti samo najboljim građanima. Na početku ovi građani su povlašćeni ne po pravu, vec po činjenicama. Izabrani su od ljudi zato što su najinteligentniji, najpametniji, najmudriji i najhrabriji i najposvećeniji. Uzeti iz mase građana, koji se svi smatraju jednakima, još ne formiraju posebnu klasu, već grupu osoba povlašćenih jedino od prirode i zbog tog razloga od ljudi izdvojeni za izbore. Njihov broj je neophodno vrlo ograničen, zato sto je u svim vremenima i zemljama broj ljudi obdaren kvalitetima tako vrijednim da oni automatski ulivaju jednoglasno poštovanje nacije, kako nas iskustvo uči, vrlo mali. Zato, bojeći se pogrešnog izbora, ljudi će uvek biti prisiljeni da biraju svoje vladare iz ove skupine.
Ovako društvo je podjeljeno u dvije kategorije, da još ne kažemo klase, od kojih je jedna sastavljena od ogromne većine građana, dobrovoljno potčinjenih vlasti svojih izabranih vođa, a druga, sastavljena od malog broja prirodom obdarenih, kao takvih prepoznatih i prihvaćenih od ljudi, i od njih zaduženih da im upravljaju. Zavisni od narodnih izbora, oni su prvo izdvojeni iz mase građana jedino po svojim kvalitetima koje ih preporučuju njihovom izboru i prirodno su, najposvećeniji i najkorisniji od svih. Oni još ne pretpostavljaju za sebe bilo kakve privilegije, bilo kakva prava, osim onih izvršnih, dok god to ljudi žele, posebnih funkcija za koje su zaduženi. Za ostalo, njihovim načinom života, uslovima i sredstvima njihovog postojanja, oni se ne odvajaju na bilo koji način od drugih, tako da savršena jednakost nastavlja da vlada među svima. Može li se ova jednakost zadugo održati? Mi tvrdimo da ne može i ništa nije lakše za dokazivanje.
Ništa nije opasnije za čovjekov lični moral od navike komandovanja. Najbolji čovjek, najinteligentniji, bez interesa, velikodušan, čist, biće nepogriješivo i trajno iskvaren u ovakvoj razmjeni. Dva osjećanja nerazdvojna od moći nikada nisu doživjela neuspjeh u stvaranju ovakve demoralizacije; ona su: preziranje masa i precjenjivanje sopstvenih zasluga.
“Mase” kaze čovjek sebi, “prepoznajući svoju nesposobnost da same upravljaju, izabrale su mene za svoga šefa. Tim činom one su javno proglasile svoju inferiornost i moju superirornost. Među ovom gomilom ljudi, teško prepoznajući nekoga jednakog meni, ja sam sam sposoban za upravljanje društvenim problemima. Ljudi me trebaju; ne mogu bez moje usluge, dok ja, naprotiv, mogu sam dobro da se snađem; oni, zato, moraju mi biti poslušni zbog sopstvene sigurnosti, i pokroviteljski im služeći, ja im činim uslugu.
Nema li nečeg u svemu ovome što tjera čovjeka da izgubi svoju glavu i svoje srce takođe, i da postane lud od ponosa? Tako je to, moć i navika komandovanja postaju čak i za najinteligentnije i najmoralnije ljude, izvor zabludjelosti, intelektualno i moralno.
(Mihail Bakunjin, 1867)