Foto: Almir Panjeta
Već deceniju izlazim na proteste. Smatram to svojom građanskom dužnošću, ništa manje važnom od glasanja i važnim segmentom vlastite ekologije života. Od Triglava do Vardara, gdje god sam se zadesila, a nezadovoljni građani_ke su izašli na ulice da traže svoja ljudska prava, radnička prava, izraze negodovanje spram autokratskih vođa ili sistema koji zataškava strašne zločine i ubistva djece i mladih, otimanja i rušenja gradova, uzurpacije prirodnih bogatstava… osjetila sam da su to ljudi koji imaju izražen osjećaj za pravdu i da je moja dužnost da im se pridružim.
Piše: Vanja Šunjić
Svaki put kad izlazim na proteste u BiH, u meni se javlja strepnja da će neka politička figura, koja je na čelu sistema koji u tom trenutku radi određene malverzacije i protiv kojeg se protestvuje, potkupiti organizatore protesta, vođe sindikata radnika, ili učiniti bilo šta što će te proteste iskompromitovati ili zaustaviti. Drugi najveći strah su mi nakaradne karikature koji u svojoj ideji, da ne kažem nazivu organizacija imaju antiustavne tendencije, ali se kao muhe na nešto lijepe uz mase frustriranih i obespravljenih građana i mimo svake etike čekaju svoju priliku da se dohvate megafona i ukažu pred kamerama, da kažu nešto u svom kvazi avangardnom, muškom, šovinističko-nacionalističkom maniru.
Kada su mladi ljudi počeli da organizuju proteste nakon iskakanja tramvaja iz šina u Sarajevu i pogibije jedne mlade osobe i teškog ranjavanja druge, a prema dostupnim informacijama iz medija tužilaštvo nemušto i traljavo počelo da vodi slučaj, moje opredjeljenje da budem uz njih je bilo neupitno. Svaki put kad su mi prilike dozvoljavale, imala sam potrebu da dam podršku tim mladim ljudima makar svojim prisustvom. Sa suzama u očima sam ih gledala kako skandiraju ime vozača tramvaja i bore se za njegovo puštanje iz pritvora. Tu su me ubijedili da imaju osjećaj za pravdu. Uzvikujući slogan „pumpaj“, osim što pokazuju generacijsku vezu i solidarnost sa rajom iz Beograda, nadrasli su i prevazišli mržnju i antagonizme u koje nas već 35 godina guraju politike sa obje strane.
Ispočetka sam bila frustrirana njihovom neartikulacijom, pomalo drčnim pristupom, te nedovoljnim poznavanjem sistema i zakona. Iz dana u dan, sve sam više imala simpatija za njih, shvativši da ih niko nije instruisao i izmanipulisao i da su to samo djeca kojoj nije dobro i žele pravdu, koja je uz naknadnu pamet vrlo imaginaran i širok, nedefinisan pojam, ali u njihovim percepcijama je još (ne)dostižan ideal. A biti drčan sa 16 je stvar srca.
Osoba njihovih godina ne mora da zna kako funkcioniše vlast, ko sjedi u tužilaštvu, na koji način pada vlada, itd., važno je da ima osjećaj za dobro i zlo, a ova djeca su itekako pokazala na kojoj su strani. Čitav svoj život sjede, ćute i trpe, jer ih tako formira obrazovni sistem, bez trunke kritičkog mišljenja i ideje o kulturi dijaloga, sučeljavanja mišljenja i građanskog neposluha. Ovoj djeci nije dobro i zato su izašli na ulicu da iskažu svoj bijes i nezadovoljstvo spram zbilje u kojoj stasavaju, ali i one koja će im vrlo brzo uskratiti mogućnosti da studiraju gdje žele i da se zaposle gdje žele, ukoliko ne postanu dijelom neke političke opcije.
Često u javnosti čujem kako neki tobože fini i pristojni ljudi neće da izađu na proteste, jer im se ovi mladi ne dopadaju, pošto izgledaju kako izgledaju, skandiraju i govore kao navijači. I ja bih voljela da na megafonu imamo mlade koji citiraju Marksa i Engelsa, pa da usput i naučim nešto, a i pohvalim se prijateljima preko grane istočno i zapadno, kakvu mi mladost imamo. Na osnovu toga kako izgledaju i kako se vladaju, mogla bih samo pomisliti da su ovo djeca čiji roditelji pripadaju radničkoj klasi, a oni sami nemaju nikakvu pretenziju da postanu liberali u odijelima, nego su autentični i svoji. Ova djeca i svi mi smo posljedica tridesetogodišnje destrukcije obrazovanja i to kako i šta oni govore treba da bude na čast ovom društvu. Pritom, ko ih sve obrazuje i ko sve sjedi u ministarstvima obrazovanja, piše kurikulume, određuje šta će se učiti, a šta ne, oni su zlatni.
U trenutku kada su mediji i dio javnosti počeli da se bave biografijama pojedinaca koji vode proteste, podsjetila sam se još jednom u koliko povodljivom, a usudiću se da kažem i zlobnom društvu živimo. U državi u kojoj, ako analiziramo sve nivoe vlasti, na raznim pozicijama sjede tipovi koji imaju ozbiljne optužbe za kriminal, korupciju, povezanost sa narko kartelima, prekršaje i ubistva u saobraćaju, optužbe za porodično nasilje, pedofiliju, sumnjive diplome i ko zna šta sve, baviti se biografijom Samira Hrnjice koji nije student je neukusno. Ni poziciji, ni opoziciji se ne gadi da se gomba sa ovim ljudima u vlasti, medijima ne smeta da lijetaju za njima, a neko ih je na izborima i izabrao. Međutim, problem su oni koji su ukazali na sve to i još jednom pokazali da nemamo državu, i sad njih treba linčovati, a dio medija, koji su još jednom pokazali koliko su nekreativni, politički pristrasni i ne bave se informacijama koje su od javnog interesa, je učestvovao u tom linču.
Moja generacija je pola mladosti provela na ulici tražeći „mladi da preuzmu“. Kroz godine, trećina nas je otišlo iz države, trećina je počela da radi neke druge poslove i ni pod razno ne bi prihvatili nikakvu političku funkciju, da participiraju u vlasti sa gore navedenima, a trećina je postala dio sistema i jako lijepo se uklopila u sve ono što su im prethodnici ostavili. Pola Vlade Kantona Sarajevo u ostavci su mladi ljudi, veliki broj načelnika općina u Sarajevu su mladi ljudi, koji svojim znanjem, kompetencijama i sposobnošću nisu pokazali da su išta bolji od svojih starijih prethodnika.
Ova djeca su pametnija od nas, oni traže znanje da preuzme.
Za razliku od moje generacije, koja je odgajana kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci koji su ubijeđeni da je njihov nacion bolji od svakog drugog i zaslužuje više, a da je vitalni i nacionalni interes važniji od države, ova djeca su rođena i odrasla na internetu. Oni nisu primarno Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, oni su ljudi, kosmopoliti i građani i građanke Bosne i Hercegovine, nezatrovani ratom i mržnjom koja je nama upropastila mladost stalnom potrebom da nas getoizira i drži kao taoce. Sve poslijeratne generacije su odgojene u atmosferi političke anemije, a od kuće, preko škole, posla i svih mjesta gdje participiramo nam je savjetovano da ne talasamo, da zatomljavamo svoj građanski bunt i svijest o ljudskim pravima, jer „bukače“ niko ne voli.
Ovi mladi ljudi će raskinuti s time. Rođeni su i odrasli u sistemu bezvlašća, korupcije, neznanja i podobnosti, ali žele nešto da mijenjaju kako bi se uhvatili u korak sa drugarima iz Njemačke, Španije, Irske… sa kojima gejmaju i redovno se čuju na različitim online aplikacija.
Prvi put u savremenom bh. društvu imamo generaciju mladih koja ima ambiciju da iz korijena mijenja sistem i mi im moramo pomoći; zbog njih, zbog onih koji dolaze, zbog onih koji ostaju i zato što to niko u prošlosti nije učinio. I ako ne uspiju, svi ćemo biti krivi. Nadam se samo da se neće obeshrabriti i izmoriti, pa da i oni, kao i hiljade njihovih prethodnika spakuju kofere i krenu put Evrope, gdje je obrazovanje besplatno i obilato stipendirano, gdje su neka prava zagarantovana, a osnovne slobode se ne moraju oslobađati.
I šta god ko da kaže, ili na bilo koji način pokuša da diskredituje ove mlade ljude koji su poveli proteste protiv korumpiranog sistema u kojem sjede nesposobni pojedinci, ja ću biti iz njih. Mi smo ponos, sramota i posljedica ovog društva.