Foto: Prometej.ba
Problem nasilja, vršnjačkog nasilja, kulture nasilja kao zabavnog sadržaja – tek je sporadično u našem fokusu. Ono na čemu bi trebalo inzistirati nisu represivne pa čak niti restriktivne politike, nego politike socijalizacije za koje bi trebalo imati u vidu da niti počinju niti se završavaju sa institucijama školstva
Autor: Samir Forić
Uvod
Treći maj ove godine (srijeda), u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori trebao je biti prvi radni dan nakon produženog vikenda koji je uključivao obilježavanje prvomajskog praznika. Trebao je biti dan kojim ponovo započinje svirati ritam svakodnevnice, ali počeo je nezapamćenom tragedijom koja je uzdrmala moralne temelje društava u regionu. Riječ je o prvoj masovnoj pucnjavi u školi – tačnije u beogradskoj školi „Vladislav Ribnikar“ – prilikom čega je ubijeno osmero djece i zaštitar, a ranjeno još šestoro djece i jedna nastavnica. Za ovu tragediju osumnjičen je maloljetnik K. K., đak istoimene škole koji, zbog činjenice da nije navršio 14 godina, neće moći krivično odgovarati za zločin koji, po svojim razmjerima (broju žrtava), predstavlja najmasovniji zločin takve vrste u poznatoj historiji naših prostora.
Motivi
Premda se motivi za izvršenje zločina još uvijek nisu utvrdili, činjenice da je K. K. imao razrađen plan sa spiskom za likvidaciju koji je planirao mjesec dana unaprijed, da je bio obučen za korištenje vatrenog oružja, da je, kako to prenosi načelnik Policijske uprave Beograd Veselin Milić, nakon što se predao policiji izjavio kako je psihopata koji treba da ga se smiri – indiciraju na profil masovnog ubice sa kojim su se svi koji prate, nažalost često redovite, masovne pucnjave u školama u SAD-u, već ranije susreli kroz medijske izvještaje. Sastavni dio tih izvještaja bili su i oni o motivima i oni su skoro uvijek povezani sa ličnim ozlojeđenostima, pretrpljenoj nepravdi, pretrpljenom vršnjačkom nasilju i širokom dostupnošću vatrenog oružja. Takvi isti motivi pojavljuju se u kontekstu prve masovne pucnjave u školi na našim prostorima. Društveno odbacivanje i vršnjačko nasilje navode se kao neposredni motivi, kao okidač navodi se negativna ocjena iz časa historije (koji se održavao u učionici gdje se desio zločin), a kao širi uzroci navode se društveni obrasci: neki uži poput vršnjačkog nasilja, i neki širi poput glorifikacije nasilja i idoloziranja devijantnih i kriminalnih osoba, širokoj rasprostranjenosti kiča, negativnih vrijednosti, loših uzora i zatupljujućih sadržaja u medijskom prostoru u Srbiji. Ni naš medijski prostor u Bosni i Hercegovini ne odudara mnogo od ovog, a dodatno je prožet zaoštrenom retorikom konflikta u političkom kontekstu.
Moralna panika
Psiholozi, koji dominiraju stručnim diskursom na ovu temu, argumentiraju o psiho i sociopatskoj strukturi ličnosti osumnjičenog K. K. i nju dovode u vezu sa naprijed navedenim društvenim pojavama i obrascima gdje se, kao potencijalni uzroci problema, navode i nasilne video-igre kao i video snimci vršnjačkog nasilja, viralni na društvenim mrežama, koje maloljetnici doživljavaju kao zabavni sadržaj. Posljedično, uzrok problema identificiran je u društvenim mrežama kao takvim, posebno onim čiji su korisnici najčešće maloljetnici (TikTok) ali i računari, mobiteli, internet, droga i slično. Širenje raspona mogućih uzroka problema i pozivi na njihovo kontroliranje izraz su moralne panike kao instiktivnog odgovora kolektivne svijesti na tragičan događaj poput ovog u školi „Vladislav Ribnikar“. Takva moralna panika često je praćena medijskim i političkim moraliziranjem u kojem se nagovještava donošenje čitavog niza formalnih mehanizama društvene kontrole. Upravo tako, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić nagovijestio je donošenje niza mjera kojima se, između ostalog, povećava društvena kontrola maloljetnika, kroz restrikcije internet pristupa i testiranja na droge. Također, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, najavio je iste mjere i demonstrirao umijeće političkog moraliziranja (a istovremeno i trivijalizaciju tragedije) tako što je kao uzroke problema identificirao „neoliberalne vrijednosti“.
Kao sociolog koji se bavi fenomenom devijantnosti i društvene kontrole osjetio sam potrebu da doprinesem aktuelnom diskursu kako bih naglasio da je za široku i temeljitu raspravu o kompleksu naših društvenih problema iz kojih se rodila ova tragedija potrebna nezanemariva količina zrelosti i trezvenosti. Naš kolektivni odgovor još nije blizu tome. Naprotiv, afektivnost i šok koji obilježavaju naš kolektivni odgovor trebaju biti zamijenjeni racionalnošću zrele i argumentirane diskusije o problemima s kojima se suočavamo kao društvo, posebno njegov najmlađi i najranjiviji dio. Posebno je problematično što je masovna pucnjava praćena ne samo pozitivnim komentarima na društvenim mrežama, nego i incidentima nasilja u školama koji su se desili već naredni dan, kako u Srbiji gdje je u beogradskoj školi „Ruđer Bošković“ uhapšena maloljetnica osumnjičena za ranjavanje nastavnice i učenice, tako i u Bosni i Hercegovini gdje je uhapšen mladić osumnjičen za prijetnje da će izvršiti masakr u Ekonomskoj školi u Bihaću.
Paradoks društvene kontrole
Očita je opasnost da prekjučerašnji incident, sudeći po današnjim događajima, već sutra preraste u obrazac. Zbog toga nije dovoljno da mjerama društvene kontrole specijalno i generalno preveniramo takve incidente nego da razumijemo i adekvatno adresiramo njene uzroke. Za ovo će trebati i vremena i truda. Brzopotezni odgovori poput stavljanja svih mladih pod pooštren režim društvene kontrole neće biti adekvatan odgovor, sigurno ne dugoročno. Predstavnici javne vlasti, donosioci odluka i agenti društvene kontrole (prvenstveno policajci i socijalni radnici) moraju biti svjesni paradoksa kontrole: tamo gdje se na jedan problem pokušava odgovoriti formalnim mehanizmima društvene kontrole dolazi do širenja devijantnosti koje zahtijevaju još više kontrole. Naprimjer, više neće biti devijantni samo koji čine nasilje nego i oni koji, protivno najavljenim normama, koriste mobitele na času. Jednostavno, primjena sve ekstenzivnije društvene kontrole rađa potrebu za dodatnim širenjem i u konačnici ne rješava problem zbog koje se primjenjuje.
Mladi i vrijednosni sistem
Kad je riječ o razumijevanju i adekvatnom adresiranju problema, smatram da najprije trebamo priznati da malo znamo o mladima koji odrastaju u digitalno transformiranom i globaliziranom društvu, te da za njihove probleme ne razvijamo mnogo interesovanja. Previše smo zaokupljeni svojim problemima, naročito onim koji se tiču političkih tenzija, a mladi se u našem registru pojavljuju obično kao demografska grupa koja svoju budućnost vidi van granica naše zemlje. Problem nasilja, vršnjačkog nasilja, kulture nasilja kao zabavnog sadržaja – tek je sporadično u našem fokusu. Ono na čemu bi trebalo inzistirati nisu represivne pa čak niti restriktivne politike, nego politike socijalizacije za koje bi trebalo imati u vidu da niti počinju niti se završavaju sa institucijama školstva. Porodica, religijske zajednice, vršnjačke grupe i mediji samo su neki od agensa socijalizacije čiji se značaj obično relativizira, a jednako su važne karike u lancu. No, socijalizacija je samo kanal prenosa kulture jednog društva, njegovih osnovnih vrijednosti i normi, a mi svoj vrijednosno-normativni sistem, prilagođen novim društvenim okolnostima koje uključuju telekomunikacijske i digitalne tehnologije, još uvijek nismo adekvatno izgradili.
Sociološko razumijevanje problema
Za kraj, želim stručni diskurs o problemima maloljetničke delinkvencije i vršnjačkog nasilja dopuniti nekim sociološkim razumijevanjima. U sociologiji postoje dva načelna pristupa koji objašnjavaju ove probleme. Prvi se fokusira na strukturne uvjete uključujući i subkulturne grupe i tvrdi da se nasilje koristi kao (nelegitimno) sredstvo u postizanju određenih, odnosno vrednovanih statusa. Argument o odbačenosti i isključenosti K. K. bi se, u ovom kontekstu, tumačio kao motiv za nasilje koje se koristi kao sredstvo za afirmiranje statusa među vršnjacima, a to potvrđuju i pozitivni komentari na društvenim mrežama. Drugi pristup fokusira se na interakciju i tvrdi da nasilje predstavlja imitaciju modela. Argument da je masovna pucnjava u beogradskoj školi rezultat imitacije modela koji je prisutan u SAD-u, uključujući i navedene incidente u školama u Beogradu i Bihaću koji su imitacije prekjučerašnjeg nasilja, uklapa se u ovaj pristup. Imitacija ovdje obuhvata i cilj i sredstva, npr. cilj osvete za nanešenu nepravdu i ozlojeđenost te sredstva koja uključuju korištenje vatrenog ili hladnog oružja. Oba pristupa nasilje posmatraju kao sredstvo za ostvarenje određenog cilja, bilo to statusno priznanje ili adekvatno rješavanje problema. Zbog toga se nasilje kao sredstvo treba što više delegitimizirati, kao i što treba ograničiti pristup stvarnim sredstvima kroz koje se ono vrši, posebno kad je riječ o vatrenom oružju.
Autor je docent na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu