Radnik nema u privatnom vlasništvu sredstva koja bi mu omogućila da od njih živi. Nema kapital niti imovinu. Radnik kao sredstvo za preživljavanje posjeduje isklučivo svoj fizički i intelektualni rad, a kojeg je prisiljen iznajmljivati kapitalistima da bi mogao preživjeti, time mu je mogućnost “pregovora“ oko nadnice te uvjeta rada te uopće mogućnost da bira znatno umanjena.
Piše: Goran Kovačević
Pogledamo li samo površno danas dominantnu liberalnu ideologiju primjetit ćemo da su njezinim apologetima puna usta neprestanog pozivaja na slobodu, demokraciju, ljudska prava, individualizam, pravnu državu, da uporno negiraju sukob rada i kapitala, da vlastite klasne interese predstavljaju kao opće interese društva, uporno tvrdeći kako je odnos kapitalist – radnik baziran na potpuno dobrovoljnom i slobodnom pristanku obje strane iz čega i kapitalist i radnik profitiraju, a sa druge su strane deklerativno protiv totalitarizma, protiv kršenja slobode, protiv nedemokratskih tendencija, protiv ideologija, dok sam liberalizam pokušavaju predstaviti ne kao ideologiju nego kao nešto što se podrazumjeva samo po sebi, nešto neodvojivo od pojma slobode i demokracije, te pokušavaju u svakoj dostupnoj prilici izjednačiti fašizam i komunizam da bi ovaj potonji pokušali diskreditirati.
No zavirimo li samo malo dublje otkriti ćemo da domaći liberali (ili libertarijanci) ne bi imali ništa protiv ukidanja demokracije ako bi im bila zagarantirana pravna i svaka druga zaštita njihovog privatnog vlasništva od strane države. Ne samo da ne bi imali ništa protiv ukidanja demokracije nego neki otvoreno zagovaraju u povratak u monarhizam, dok treći sasvim otvoreno podržavaju fasističke režime te nasilno rušenje demokratski izabrane socijalističke vlasti državnim udarom te ubojstva demokratski izabranihsocijalističkih lidera, kao sto je to u Čileu bio Salvadore Allende.
Sukob rada i kapitala
Jedan od najčešćih liberalno ideoloških mantri koje njegovi apologeti ponavljaju jest onaj o nepostojanju sukoba između rada i kapitala. Liberali tvrde kako su interesi privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju istovjetniinteresima radnika te kako je odnos kapitalist – radnik baziran na potpuno slobodnom i dobrovoljnom pristanku obje strane. Istina, naravno, je posve suprotna.
Kapital jest nepoželjan za radništvo ako je isti u rukama privatnih vlasnika koji prisvajaju rezultate rada radnika na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te su na taj način oni sami, privatni vlasnici, oslobođeni rada, ali istovremeno upravljaju, žive i bogate se na račun tuđeg rada, prikazjući ga istovremeno kao vlastiti rad i vlastiti uspjeh, pa tako možemo čitati u medijima o “uspješnim poduzetnicima“ koji su uspjeli „teškim radom“ samo što nikada ne navedu čijim su to teškim radom oni uspjeli? Vlastitim radom sigurno nisu.
Kapital i imovina, sami po sebi, ne proizvode ništa, ne generiraju novi profit dok god ih ne oplodi rad, kapitalisti time stječu moć i pravo da žive od eksploatacije rada radničke klase koja ne posjeduje ništa osim vlastitog rada za preživljavanje.
Kapital koji je poželjan za radništvo je onaj kapital koji je u društvenom vlasništvu, a kojim samoupravljaju sami radnci, gdje se ekonomska aktivnost odvija u svrhu razvoja te zadovoljavanja potreba društva u cjelini. U interesu radništva je da sami upravljaju firmama ili tvornicama u kojima rade, u interesu radništva je da nitko ne prisvaja rezultate njihovog rada i da njihovim radom nitko ne upravlja osim njih samih, u interesu radništva je da se nitko ne bogati na njihovoj muci i radu te da mogu od vlastitog rada normalno živjeti.
Nasuprot tome imamo kapital u privatnom vlasništvu te odvijanje ekonomske aktivnosti isključivo u svrhu maksimalizacije profita i bogačenja privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju koji ne mare za ništa drugo osim za profit. Da je tome tako dovoljno je pogledati razne financijske izvještaje raznih firmi. Kolko puta ste do sada samo pročitali kako je određena firma povećala prihode za određeni postotak te uz to ostvarila i udvostručenje dobiti, no, nažalost, nisu uspjeli zadovoljiti razne liberalne “analitičare“ koji su očekivali još veću maksimalizaciiju profita, pa im je vrijednost dionice drastično pala. Povećanje prihoda i udvostručenje dobiti a vrijednost firme istovremeno u padu, i to je normalno?
Možda, no samo u glavama liberalnih apologeta kapitalizma.
Odnos između kapitalista i radnika
Druga stvar koju se može često čuti iz usta liberala jest da je odnos kapitalist – radnik baziran na potpuno slobodnom i dobrovoljnom pristanku obje strane koje ulaze u taj odnos.
No liberali pritom svjesno zanemaruju činjenicu da je privatni vlasnik sredstava za proizvodnju, to jest kapitalist, u prednosti nad radnikom i da oni ne ulaze ravnopravnou taj odnos.
Radnik nema u privatnom vlasništvu sredstva koja bi mu omogućila da od njih živi. Nema kapital niti imovinu. Radnik kao sredstvo za preživljavanje posjeduje isklučivo svoj fizički i intelektualni rad, a kojeg je prisiljen iznajmljivati kapitalistima da bi mogao preživjeti, time mu je mogućnost “pregovora“ oko nadnice te uvjeta rada te uopće mogućnost da bira znatno umanjena.Radnik mora pristati na odnos i uvjete rada koje nude kapitalisti jer će u suprotnomi on i njegova obitelji umrijeti od gladi.
Dakle, ovdje se ne radi, kako to tvrdi buržoazija, o dobrovoljnom i slobodnom odnosu između kapitalista i radnika nego o prisili. Radnik da bi preživio je prisiljen iznajmiti svoj rad kapitalistu pod uvjetima i cijenom koju on sam odredi. Pošto radnik ne posjeduje ništa osim svojeg rada, on je natjeran strahom da ga ne zamjeni netko drugi, iznajmljivati svoj rad po najnižoj mogućoj cijeni.
Čime se radnika dovodi pred gotov čin, ili će raditi pod uvjetima koje je odredio kapitalist ili će biti zamjenjen nekime drugim te umrjeti od gladi a jasno jeda će većina koja nema suicidalnih sklonosti, odabrati rad za kapitalista.
Svime ovime su, nažalost, radnici natjerani međusobno se natjecati, međusobno si biti konkurencija, što za izravnu posljedicu ima pad cijene rada, čime se neprestano reproducira i učvršćuje bijeda i siromaštvo radničke klase.
Ono što se može primjetiti kod liberalnih pokušaja da se opavda kapitalistička ekspoatacija jest da kada liberali navode primjere kojima oni opisuju slobodnu razmjenu usluga i dobara u većini slučajeva opisuju odnos između radnika i kupca, odnos između onoga tko nudi određenu uslugu (radnik) i onoga kome je odredena usluga ili proizvod potreban (kupac/mušterija), a ne odnos između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju.
Navesti ćemo primjer kojim se nedavno posloužio jedan apologet kapitalizma u članku objavljenom na index.hr:
“ U stvarnosti pak vidimo da se svaki put kada dođe do razmjene nekog dobra ili usluge, stanje obaju strana poboljša u odnosu na stanje prije razmjene. Ovo je moguće zbog toga što ljudi u danom trenutku imaju različite ljestvice vrijednosti. U trenutku kada ulazim u mesnicu ja vrednujem 1 kg mesa više nego što vrednujem 40 kn; mesar pak više vrednuje 40 kn od 1 kg mesa. Nakon što izvršimo zamjenu, obojica smo profitirali – bez da smo i u jednom trenutku bili u konfliktu ili da je netko nekoga iskoristio.“
Ovdje je jasno da se opisuje odnos koji vlada između radnika i kupca, odnos između onoga tko nudi određen proizvod ili uslugu i onoga kome je taj proizvod ili usluga potrebana. To zaista nema nikakve eksploatacije.
Ili ako uzmemo primjer sa frizerskim salonom i samozaposlenim radnikom koji je ujedno i vlasnik tog salona. Takav samozaposleni radnik primi mušteriju, obavi svoj posao, za to dobije određeni profit a mušterija dobije određenu uslugu. Tu je također sve čisto, nema eksploatacije. No pogledajmo sada drugi pimjer. Ovdje sada imamo tri strane, imamo vlasnika salona, imamo najamnog radnika te imamo mušteriju kojoj je potrebna određena usluga.
Kao u prvom slučaju, radnik obavi svoj posao, za to dobije određeni profit, a mušterija dobije određenu uslugu, no tu sva sličnost prestaje. Ovdje sada dolazimo do vlasnika koji taj isti profit kojeg je radnik zaradio pružanjem usluge, prisvaja sebi na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, što bi u ovom slučaju predstavljao salon. Znači vlasnik prisvaja rezultate rada radnika, oduzima mu ono što je on stvorio vlastitim radom i na temelju toga živi.
Demokracija i sloboda u liberalnom ruhu
Svi znamo da su liberalima puna usta slobode, demokracije, slobodnog tržišta, individualizma i da je u javnom diskursu liberalizam gotovo pa izjednačen sa demokracijom i pojmom slobode.
No kada liberali pričaju o slobodi to se isključivo odnosi na slobodu posjedovanja privatnog vlasništva, slobodu na život bez rada, slobodu na eksploataciju radništva i vlast nad njihovim radom te slobodno prisvajanje i raspolaganje rezultatima njihovog rada, slobodu na neograničenu akumulaciju i maksimalizaciju kapitala. U liberalnoj ideologiji privatno vlasništvo igra središnju ulogu tako da ono zajedno sa slobodnom eksploatacije najamnog rada predstavlja temelj liberalizma.
U liberalnoj ideologiji politički zreo čovjek je onaj ekonomski neovisan čovjek a to je vlasnik sredstava za proizvodnju, dok ekonomski nesamostalne, koji ne posjeduju ništa osim vlastitog rada, treba isključiti iz političkog života i ograničiti im građanska prava. Liberali su tako smatrali da demokraciju treba ograniciti na povlaštene slojeve, na elitu, na vlasnike sredstava za proizvodnju. Dok bi one niže klase koje nemaju privatnog vlasništva bile isključene iz građanskih prava, a izgovor za ovakvo postupanje je bilo da oni koji plaćaju poreze jedini trebaju imati pravo suodlučivati o njihovoj namjeni. Jedino privatni vlasnik sredstava za proizvodnju može biti neovisan i kao takav donjeti samostalan i ispravan sud, a takvo nešto se moglo očekivati samo od obrazovanih, a dostupnost obrazovanja je naravno opet ovisila o privatom vlasništvu pojedinca, njegovoj klasnoj poziciji i moći.
Ovakvom stavu liberala je doprinio njihov sasvim opravdani strah da bi opće pravo glasa i puna, neposredna demokracija, bila opasna po njihovo privatno vlasništvo te da bi niže klase mogle zatražiti demokratizaciju ekonomije, ukidanje privatnog vlasništva i samim time ukidanje i klasa te njihovog povlaštenog položaja u društvu.
Pa tako Benjamin Constant piše: “Koga privredna prinuda drži u vječnoj zavisnosti i osuđuje ga na nadničarski rad, taj nije ništa bolje upoznat s javnim poslovima od djece, i on se za nacionalnu dobrobit, elemente koje ne pozna i u čijim prednostima samo indirektno sudjeluje, ne zanima više nego stranci. Za izborno je pravo dakle potreban još jedan uvjet osim zakonskih propisa državljanstva i donje granice starosti. Taj je uvjet slobodno vrijeme koje je neophodno kako bi se čovjek prosvijetio i zadobio pravi sud. Jedino vlasništvo pribavlja slobodno vrijeme, jedino vlasništvo osposobljava čovjeka da vrši politička prava.“
A kod Kanta stoji: „Za to je nužna kvaliteta (osim prirodne, da nije žena ili dijete) jedino: da je on svoj vlastiti gospodar, odnosno da ima bilo kakvo vlasništvo koje ga hrani. Kućna posluga, trgovački pomoćnici, nadničari, čak i frizeri naprosto su operarii a ne artifices pa nisu članovi države, a time nisu kvalificirani ni da budu građani.”
No upravo je radnička klasa ta koja je upornom i požrtvovnom borbom prisilila liberale na uvođenje općeg, jednakog i tajnog prava glasa, iako je liberalna ideologija privremeno odnjela pobjedu po pitanju uvođenja demokracije u privatnu sferu i demokratizacije ekonomije putem ukidanja privatnog vlasništva i priviligiranih klasa te uvođenja društvenog vlasništva.
Liberali danas također zahtjevaju reforme, a koje su samo lijepši način da se traži smanjivanje radničkih prava, smanjivanje plaća, smanjivanje mirovina, ukidanje minimalne plaće, smanjivanje socijalnih davanja i uništavanje socijalne države, uništavanje javnog sektora, smanjivanje poreza, stvaranje pogodne “poduzetničke klime“, daljnje privatizacije državne imovine, prikazujući na taj način vlastite klasne interese kao opće dobro i interese cijelog društva.
Liberali podržavaju fašizam
Još jedna vrlo popularna mantra kod liberala je pokušaj diskreditiranja socijalizma izjednačavajući ga sa fašizmom. Jednostavno proglse fašizam i socijalizam kolektivističkim ideologijama,te su zato, navodmno, istovjetni, nadodaju na to “snažnu državu“ idržavnu intervencju, totalno ignorirajući da socijalizam, uz anarhizam, jedini govori o ukidanju prvo kapitalističke države a potom o potpunom ukidanju ili “odumiranju“, ovoga puta, i radničke države te ostvarenju besklasnog i bezdržavnog društvenog uređenja poznatijeg pod imenom komunizam. Država je potrebna u prijelaznom razdoblju socijalizma, no sa tendencijama prema njezinom potpunom i trajnom ukidanju kako se socijalizam razvija, za komuniste država predstavlja samo još jedan alat klasnog ugnjetavanja jedne klase nad drugom i kao takva mora biti ukinuta. Dok je za opstanak klasnog društva i kapitalizma za koje se zalažu libverali upravo neophoda država i zaštita koju im ona pruža u vezi privatnog vlasništva.
S druge strane, današnji liberali otvoreno podržavaju fašističke režime kao što je to bio onaj u Čileu predvođen Augustom Pinochetom, srušivši prethodno državnim udarom demokratski izabranog socijalista Salvadora Allende te streljajući i masakrirajući na tisuće ljudi.Diktatora Pinocheta su podržavali liberalni ideolozi kao što je recimo Milton Friedman, kojega kao liberala ili libertarijanca, začudo, nisu zanimala ljudska prava, niti demokracija, niti sloboda na koju se inače pozivaju, sve što ga je zanimalo jest da se provodi liberalna, prokapitalistička ekonomska politika.
No pogledajmo prvo što je to uopće fašizam, kako ga možemo definirati?
Fašizam u osnovi možemo definirati kao vladavinu diktature kapitala uz pomoć najreakcionarnijih elemanta društva. Javlja se za vrijeme dugotrajnih kapitalističkih kriza, a koje su sastavni dio kapitalizma kao takvog te se iznova ciklicki ponavljaju, s jedne strane se javlja kao odgovor protivnesposobne liberalne države(no, ne i protiv samog kapitalizma) koja nije u mogućnosti riješiti krizu, a sa druge strane se javlja kao reakcija na mogučnost da kapitalistički sistem bude ukinut i zamjenjen socijalizmom.
Fašizam najprije okuplja pripadnike sitne buržoazije koja je uvijek teško pogođena krizama kapitalističkog sistema, standard im naglo pada, događa se njihova propast i proletarizacija tj. pad u radničku klasu. Fašističkom pokretu pristupaju također i manji djelovi radničke klase, kao i dio krupne buržoazije. Sitna buržoazija ovdje predstavlja ideološkog nositelja fašizma dok krupna buržoazija sudjeluje financijski te u samoj vlasti.
Fašizam kao takav, u svojoj osnovi buržoaski pokret i sistem, u prošlosti odmah nakon dolaska na vlast je pokrenuo masovne progone i uništavanje sindikalnih i radničkh pokreta te zabranu radničkih partija koje bi mogle ugrožavati privatno vlasništvo te kapitalizam. Dakle, liberalne mantre o tome kako ne postoje razlike između fašizma i komunizma ne drže vodu, da se zadržimo čisto na ekonomskom pitanju, fašizam je usmjeren na očuvanje kapitalističkog sistema, privatnog vlasništva te klasnog društva. A socijalizam teži ukidanju i privatnog vlasništva i kapitalizma i klasa. Isto tako ne drži vodu da je socijalizmu potrebna jaka država jer znanstveni socijalizam govori o ukidanju države, dok je upravo kaptalizmu država potrebna, bilo to liberalna ili fašistička država, zbog pravne i svakog drugog vida zaštite koju država pruža u vezi privatnog vlasništva.
Neki od ideologa liberalizma,kao što je naprimjer Ludwig von Mises, su nakon uspostave SSSR-a te dolaska Mussolinija na vlast u Italiji, vidjeli u fašizmu spas za buržoaziju i privatno vlasništvo, nasuprot socijalizmu kojeg su doživljavali kao direktnu prijetnju po civilizaciju, to jest po klasno društvo i više, priviligirane klase, privatne vlasnike. Pa tako Mises piše:
“Ne može se poreći da su fašizam i slični pokreti s ciljem uspostave diktature puni dobrih namjera i da su njihove intervencije, za sada, spasile europsku civilizaciju. Zasluga koju je fašizam time osvojio za sebe će živjeti vječno u povijesti.“
Dakle, poanta svega je da kada čujete da je netko liberal, da se zalaže za liberalizam, da mantra kako nam trebaju reforme, slobodno tržište i tome slično. Sjetite se da su to ljudi koji su podržavali ograničavanje prava glasa na buržoasku klasu, dok ostale, niže klase, praktički pa i nisu smatrali ljudima, potom da su to ljudi koji, kada su već bili prisiljeni razmišljati o uvođenju općeg prava glasa, su se zalagali za ograničenje istog na muškarce, diskiminirajući time žene, dok su neki željeli opće ali ne i jednako pravo glasa, da kada traže reforme to u pravilu znači pogodovanje krupnom kapitalu i smanjivanje plaća, smanjivanje mirovina, smanjivanje poreza da bi im profit bio veći, da žele uništavanje socijane države, uništavanje javnog sektora te daljnju rasprodaju državne imovine kroz privatizaciju, da isti ti ljudi žele ukidanje besplatnog javnog zdravstva i školstva i da su u svojoj želji da ostanu povlaštena klasa išli toliko daleko da su podržavali fašizam i veličali ga kao spas za europsku civilizaciju. Sjetite se da će ti ljudi i sutra isto tako učiniti sve da bi zadržali svoju klasnu poziciju imoć, da bi zadržali svoje pravo na posjedovanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te pravo na eksploataciju radničke klase i na upravljanje i prisvajanje rezultata njihovog rada.
Sjetite se svega ovoga i recite im:¡No pasarán!
Izvor: KontraPortal
