Premda naši prostori poznaju prakse korupcije i iz razdoblja prije tranzicijskog kapitalizma ‘prvobitna akumulacija kapitala’ u ratu i procesi privatizacije u tranzicijskom poraću proširili su razmjere korupcije do enormnih omjera, do samih vrhova vlasti
Hajrudin Hromadžić – portalnovosti.com
KORUPCIJA; zloupotreba pozicije, funkcije, autoriteta i/li moći u politici, ekonomiji, sudstvu, zdravstvu, obrazovanju, znanosti ili bilo kojem drugom društvenom polju zaradi ostvarivanja osobnog materijalnog (novac, umjetnine, vrijedni darovi…) ili nematerijalnog (primjerice usluga koja se vraća) interesa.
Korupcija je sveprisutan društveni fenomen koji premrežava cijelu socijalnu strukturu, od mikro do makro razina, a posljedica toga je slabljenje vrijednosti koje su od javnog interesa zbog osobnog okorišćavanja. Istraživanja raširenosti korupcije pokazuju da se radi o planetarnom, sistemskom problemu od kojeg nijedan dio svijeta, bez obzira na razlike, nije izuzet, a ovaj se kriterij uzima i kao važan faktor prilikom definiranja stanja demokracije u nekoj zemlji.
Kratkoročne i srednjoročne posljedice korupcije ogledaju se u slabostima državnih i javnih institucija, netransparentnim tokovima novca, općem osiromašenju društva… Dugoročno, korupcija dovodi do porasta nepovjerenja u sustav i u njegove temeljne institucije te inaugurira sveopću logiku ‘snađi se kako znaš i umiješ’, što trasira put u bezvlašće. Ovaj teško rješiv problem posebice je prisutan u tzv. zemljama u razvoju (nekadašnji ‘treći svijet’ iz razdoblja tzv. hladnog rata), odnosno tranzicijskim društvima. Premda naši prostori poznaju prakse korupcije i iz razdoblja prije tranzicijskog kapitalizma – na nju nije bio imun ni socijalistički sustav – ‘prvobitna akumulacija kapitala’ u ratu i procesi privatizacije u tranzicijskom poraću proširili su razmjere korupcije do enormnih omjera, do samih vrhova vlasti.
Jedan od simptoma koji ukazuje na raširenost korupcije jest i intenzivna produkcija režimske retorike koja se kiti diskursom legalizma (npr. ‘neka institucije pravne države rade svoj posao’), što je u praksi najčešće u obrnuto proporcionalnom odnosu sa sposobnošću i spremnošću sudske i izvršne vlasti da se nosi s ovim problemom. Dapače, nerijetko su upravo resori države – koji bi trebali rješavati probleme korupcije, raditi na njenom sprječavanju i suzbijanju – legla korupcijskih praksi. U Hrvatskoj, regiji, ali i šire, po ovom je pitanju najeklatantniji slučaj bivšeg premijera Ive Sanadera i sudski procesi koji se protiv njega vode. Kada se korumpiranoj politici i neefikasnom sudstvu pridodaju važni i utjecajni akteri tranzicije – korporacije i banke sa svojim moćima i interesima – korupcija naprosto cvjeta.
U kritikama kapitalizma često je zastupana teza kako je sam taj sustav koruptivan u svojoj srži, te da su zemlje koje se temelje na političkoj ekonomiji kapitalizma neizbježno i do određene mjere koruptivne, iako se ni režimi tzv. realnog socijalizma nisu pokazali boljim po tom pitanju.