Stotinu punih godina! Toliko je, naime, prošlo od povijesnog događaja koji se, u vrlo specifičnim okolnostima istarskog rudarskog grada Labina, odigrao na današnji dan 1921. godine i koji se smatra prvim antifašističkim ustankom u Europi. Ustanak je odjeknuo naširoko i nadaleko, a kasnije će obilježiti i neke događaje koji su se zbivali u turobnim četrdesetim godinama prošlog stoljeća.
Dakle, radi se o obilježavanju stote obljetnice Labinske republike, a najprije treba objasniti neke temeljne pojmove. Labinska republika je naziv za rudarsku samoupravnu komunu na Labinštini koja obuhvaća šire područje oko grada Labina. Ta samouprava postojala je od 2. marta do 8. aprila 1921. godine. Nije imala nikakve oblike državnosti, a zvučni naziv „republika“ vjerojatno dolazi od naslova u tadašnjoj štampi: „La Repubblica rossa“ („Crvena republika“), „San Marino comunista“ („Komunistički San Marino“), „Comuna parigina istriana“ („Istarska Pariška komuna“) ...
Zastava Labinske republike (FOTO: labinska-republika.blogspot.com)
Rudarenje kao gospodarska aktivnost obilježila je cijelu Labinštinu, a s eksploatacijom ugljena kreće se još u 15. stoljeću. S vremenom se širi da bi se u drugoj polovici 19. stoljeća, zbog industrijalizacije tadašnjeg gospodarstva K. & K. monarhije, otvorili novi rudnici u obližnjim mjestima Vinežu, Štrmcu i Krapnu, koji će kasnije biti poprište krvavih događaja.
U monarhiji rudnici dobivaju jaki državni značaj, a nakon raspada carstva, pod talijanskom upravom osnovana je državna tvrtka ARSA (Società anonima carbonifera Arsa), koja ulaže u modernizaciju i elektrifikaciju rudnika. Međutim, istovremeno ionako skromna ljudska i radnička prava bivaju još manja, dok razina standarda pada. Tih godina dolazi i do jačanja fašizma u okrilju Kraljevine Italije, ali i radničkog pokreta koji je osokoljen uspjehom Oktobarske revolucije u Rusiji. U Italiji se 1919. i 1920. godine javljaju takozvane „dvije crvene godine“ gdje dobro organizirani radnički i sindikalni pokreti preuzimaju neke tvornice, a seljaci samoupravno vode brigu o poljoprivrednim zemljištima
S obzirom na silni uzlet fašizma, jasno je zašto se uspostava labinske rudarske samouprave tog 2. marta 1921. godine smatra prvim antifašističkim ustankom. Oznaka Labinske republike postaju srp i čekić, a moto preuzimanja rudnika „Kova je nasa!“ („Rudnik je naš!“).
Rudnik je naš! (FOTO: labinska-republika.blogspot.com)
Temeljna fašistička taktika u razbijanju ideoloških neprijatelja – radničkog pokreta i komunista i inače je brutalna represija, a na Labinštini ona svoj vrhunac doživljava u listopadu 1922. godine, dakle godinu i pol nakon događaja u Labinu. Već i prije uspostave Labinske republike fašisti pale narodne domove Hrvata i Slovenaca diljem Istre, sve uz političku podršku države i uz financiranje od strane tadašnjih vodećih „tajkuna“. Fašistički paravojni odredi bez ikakvih skrupula provode svoju pravdu.
Jedan takav događaj poslužio je kao trigger za labinske događaje. Uz loše radne uvjete koji su uzrokovali brojne smrti i krajnju eksploataciju radnika te rastućeg nasilja, kap koja je „prelila čašu“ je brutalno premlaćivanje i maltretiranje Giovannija Pipana, sindikalnog vođe (kasnije će svoj obol u sindikalnom organiziranju Pipan dati i u Sjedinjenim Američkim Državama). Njega je 1. marta 1921. godine u Pazinu premlatila jedna fašistička grupa, da bi potom bio i uhićen. Odmah sutradan je donesena odluka o stupanju u štrajk i on započinje protestom šestotinjak rudara. Po uzoru na neke slične primjere štrajkova odlučeno je i da se preuzme rudnik. Štrajku se istog dana pridružilo još 2.000 rudara, koji zaposjedaju tri rudarska okna i separaciju u Luci Štalije, bitne zbog kasnije prodaje ugljena.
Ovako se u Labinu odbrojavalo do današnjeg dana (FOTO: Facebook/Dani Labinske republike)
Formiraju se „crvene straže“, kojima zapovijeda Francesco da Gioz, dok komunom upravlja sindikalac Pipan. Podršku i pomoć u hrani im pruža lokalno stanovništvo, dok veliku materijalnu pomoć dobivaju od „Crvenog baruna“, Giovannija Tonettija, plemića porijeklom iz Venecije koji je od ranije bio aktivno uključen u socijalistički pokret, a čija je obitelj imala svoju palaču u Plominu, nedaleko Labina, kao i brojna zemljišta u okolici. I sam Tonetti priključuje se Labinskoj republici, a u narodu dobiva spomenuti nadimak, koji u originalu glasi „Črljeni baron“.
Radnička samouprava obnavlja proizvodnju koju vodi Dagoberto Marchig i preko Štalija otpremaju brod nakrcan ugljenom. No, „imperija uzvraća udarac“ i vrlo brzo slama slabo naoružane „crvene straže“. Nakon 37 dana od uspostave samouprave, 7. aprila, jake kombinirane snage vojske i karabinjera „blitzkrieg“ taktikom napadaju rudare s leđa – s mora s dva ratna broda. Najprije im daju ultimatum da se predaju, a kada Rudarski komitet to odbija, sutradan iz pravca današnjeg labinskog predgrađa Štrmca počinje napad jedinica od oko 1.000 vojnika i karabinjera. U borbama pogibaju dvojica rudara, Maksimilian Ortar i Adalbert Sykora, dok je 40 pobunjenih rudara je uhapšeno i sprovedeno u rovinjski zatvor, gdje bivaju izloženi raznim torturama uslijed čega će preminuti još dvojica rudara.
Jedna od rijetkih fotografija pobunjenih rudara (FOTO: labinska-republika.blogspot.com)
Ipak, neusporedivo bolje prolaze kasnije u sudskoj bitci. Nakon dva i pol mjeseca održano je suđenje u Puli, gdje je oslobođeno ukupno 52 optuženih, zahvaljujući vještim pravnim vratolomijama prema sudskoj vlasti, kojoj u kasnijim godinama potpuno ovladavaju fašisti.
U vremenima rastućeg fašizma i dodatne represije nad netalijanskim stanovništvom, ovaj otpor simbolički je odigrao veliku ulogu i u kasnijoj povijesti Istre. Borba rudara i važnost rudnika podigli su svijest o nužnosti klasne borbe, pogotovo s obzirom na broj rudara koji se s godinama povećavao do maksimalne brojke 1942. godine, kada je u njima zaposleno 10.470 radnika. Paralelno s time, ilegalna Komunistička partija Italije na Labinštini broji 850 članova, što posebno dobiva na značaju kada se formira 1. autohtona partizanska četa, koja je spremno dočekala rujan 1943. godine i kapitulaciju Italije.
