Nedjelja, 22 Decembra, 2024

Kompozitorice: zašto su brojni glasovi još uvijek tihi?

Danielle de Niese, autorica dokumentarca Neopjevane heroine, pita zašto još uvijek čujemo tako malo o najvećim kompozitoricama.

Klasična muzika je još uvijek svijet muškaraca. Izvođačice u industriji zabave nauče to vrlo rano. Kao sopranistica, moju karijeru su definirale uloge muza kao što su Kleopatra (u Handelovom Juliju Cezaru), Suzana (u Mozartovoj Figarovoj ženidbi) i Rozina (u Rossinijevom Seviljskom berberinu), koje su sasvim evidentno obožavali muškarci, kompozitori koji su ih kreirali. Njihovo izvođenje bilo mi je prirodno – na kraju krajeva, za to sam se obrazovala. Ali gdje je bio MOJ glas, gdje je bila ženska perspektiva? 

Odgovor je bio jednostavan, uveliko ga nema. Gotovo svaki prikaz žene u uobičajenom opernom repertoaru viđen je očima muškaraca. Dominacija muških kompozitora je zapanjujuća, naročito u današnje vrijeme. Prošlosedmični izvještaj “Donne – Žene u muzici” potvrđuje to statističkim podacima. 97,7% klasične i savremene klasične muzike izvođene u posljednje tri sezone širom Evrope napisali su muškarci, ostavljajući bijednih 2,3% za muziku koju su pisale žene. 

Ali zašto? Da li su patrijarhat u muzičkom biznisu, razarajući uticaj muževa ili društvo, odgovorni za ovu iskrivljenu situaciju? Jedna od najaktuelnijih i ubjedljivo najinovativnijih britanskih kompozitora bila je Elizabeth Maconchy. Ona je bila jedinstven glas, veliki talenat, i primjeran uticaj na njenog gotovo-suvremenika Benjamina Brittena. Rečeno joj je da kao studentica na Royal College of Music ne može dobiti značajnu stipendiju zato što će se “udati i nikada više neće napisati ni notu!”

Da, udala se i dobila dvoje djece, ali je nastavila komponovati. Kada je imala 23 godine, njeno djelo The Land je premijerno izvedeno na the Proms (što je navelo Gustava Holsta da kaže njenom mužu: “Neka ustraje!”), ali trebala joj je gotovo decenija da nađe izdavača, a izvedbe njene muzike su bile malobrojne i u velikim vremenskim razmacima. 

Nepokolebana, Maconchy je nastavila komponovati; njena omiljena forma je bila gudački kvartet, kojih je napisala 13. Na koncertu 1942. u Royal Albert Hallu, njena djela su izvedena zajedno sa djelima Mendelssohna, Brahmsa, Dvoraka i Čajkovskog, a 1952. je pobijedila na natječaju za komponovanje Krunidbene uvertire. Djelo Proud Thames, je praizvedeno u Royal Festival Hallu u Londonu, uz pohvale kritike. Bila je prva žena na čelu Saveza kompozitora Velike Britanije, a komponovala je skoro do svoje 80. godine. A opet, njena djela danas gotovo nikada ne čujemo i za nju malo ko zna. Zašto?

Kada je Robert Schumann oženio Claru Josephine Wieck, jednu od najtalentiranijih muzičara njene generacije, šta joj je poklonio kao svadbeni dar? Pretpostavili ste: knjigu recepata. Kao da to nije bila već dovoljna poruka, komponovao je za nju Frauenliebe und Leben (Ljubav i život žene): ciklus pjesama sa jasnim podtekstom, manifest o bračnim obavezama upakovan u romantizam. Clara će kasnije zaključiti: “Nekada sam vjerovala da posjedujem kreativni talenat, ali sam odustala od te ideje; žena ne smije žudjeti za komponovanjem – još se nije pojavila ona koja je to mogla. Trebam li očekivati da ja budem ta?”

Znala je da je to moguće, da je imala talenat: i sama je, na kraju krajeva, bila poznata već sa 16 godina. Ipak, zasjenio ju je njen siromašni, nepoznati muž, Robert. Znajući da neophodni sistemi podrške i obrazovanja, zajedno sa prilikama i mogućnostima kritičkog osvrta, nisu namijenjeni njoj, svoj je život posvetila neumornom scenskom izvođenju djela svog muža i njegovom veličanju, čak i kad je njegov život okončan u ludilu i preranoj smrti.
  
Gustav Mahler je ucijenio svoju buduću ženu Almu – oženit će je ako odustane od komponovanja. “Uzeta sam čvrsto za ruku i odvedena od same sebe”, napisala je. 

Ali ovo nije samo priča o muževima ili patrijarhalnim donosiocima odluka u muzici. Društvo je u velikoj mjeri ugušilo žene; biti kompozitorica ili izvođačica smatralo se upitnom profesijom – često pretpostavljajući, u ranijim stoljećima, seksualnu dostupnost. Kao ženi, vaše opcije su bile limitirane, pa je brak bila kritična ekonomska odluka za većinu, dok su se zanemarivale opasnosti. Jedna od malobrojnih alternativa je bila zaređivanje, put kojim je, slučajno, krenula kompozitorica i mističarka iz 12. stoljeća Hildegard von Bingen. Ona je kroz ovaj poziv pronašla sistem podrške i platformu za njen čudesni kreativni intelekt. I opet je bilo pokušaja da ju se ušutka. U jednom momentu, Hildegard je zaprijetila nadbiskupu, a za kaznu joj je bilo zabranjeno da pjeva. 

Mehanizmi industrije klasične muzike su od davnina patrijarhalni. Muzika je živa stvar, i svaki kompozitor diše zrak koji mu daje izvođenje, na sceni, preko valova ili kroz izdavaštvo. Da li su svi ti promotori koncerata, direktori opera i menadžeri orkestara jednostavno zaboravili osigurati platforme za žene? Bez platforme, muzika kao živa umjetnička forma umire. 

U jednom trenutku, moje istraživanje za BBC-jev dokumentarac “Neopjevane heroine” odvelo me do ženskog studentskog kvarteta koji si je dao ime Maconchy kvartet i posvetio se izvođenju muzike Elizabeth Maconchy. Takvim potezima, i mnogim sličnim, možemo početi mijenjati klimu: ponovno otkriti izgubljene talente, vratiti zaboravljenu muziku i dati izazovan i inspirirajući glas kompozitoricama, glas koji je prigušen za njihovog života ili zapostavljen nakon njihove smrti. Moramo slaviti ove umjetnice kao inovativne, neortodoksne, strastvene i odvažne osobe, kakve su i bile. 

Danielle de Niese autorica je dokumentarca “Unsung Heroines” premijerno emitiranog 22. juna na BBC4.

nomad.ba 

Povezane vijesti

“Tu su od početka kinematografije”: Ženske akcijske zvijezde

Foto: Eureka Entertaiment

Dugo se smatralo da su akcijski filmovi isključivo muška priča. Međutim, snaga i spretnost žena vidljivi su na velikom ekranu još od doba nijemog filma.

Uvijek postoji sutra – snaga žena

Foto: Claudio Iannone

Jim Jarmusch, kultni američki redatelj, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše od otkrivanja umjetnosti, neovisno o kojoj se radi. Filmska, dakako, ona najčarobnija, posebna je za svakog filmofila, pa tako, gle čuda, nisam ni ja iznimka. Otkrivanje novih filmova, odnosno priča koje su isprepletene s realnošću na projektoru pokretnih slika uvijek su u meni stvarale osjećaj sreće, poput djeteta koje pronađe novu igračku, zakopanu u pijesku, otkrivenu morem umjetnosti. Tko će ga znati, možda je i odlazak u kino toliko poseban za mene, upravo jer mi iznova stvara osjećaj neizvjesnosti, leptirića u trbuhu kao kad se zaljubiš u posebnu osobu. Mrak kino dvorane isprekidan svjetlom projektora često zna donijeti životne priče, ali one tihe, ispunjene šutnjom. Priče koje su oko nas, ali za koje ne želimo čuti. Ili, još gore, za koje se pravimo da ne postoje. Jednu od takvih priča ispričala je talijanska redateljica Paola Cortellesi u filmu „Uvijek postoji sutra“.

Popular Articles