Blokada filma kojeg smo snimili nije samo odraz cenzure na Hrvatskoj radioteleviziji, već i pokazatelj krajnje neodgovornosti, nekulture i neznanja rukovodećih kadrova javne televizije. Zbog nepostojanja konkretnog odgovora s HRT-a, snimljenu dokumentarnu reportažu iz Sirije, u trajanju od 45 minuta, prikazat ćemo javno na lokaciji o kojoj ćemo vas naknadno obavijestiti.
HRVOJE IVANČIĆ
Vrijedilo bi na ovom mjestu ukazati i na opis situacije koju smo imali s javnom televizijom, ali i neka prijašnja iskustva, kako bismo shvatili, ili u najmanju ruku postavili pitanje, u čijem to interesu radi HRT, tko su ljudi na glavnim pozicijama i jesu li uopće kompetentni baviti se poslom kojim se bave. Kako ne biste pomislili da se radi o svakidašnjoj jadikovki nekog tko nije prošao na natječaju, podaci koje donosimo govore sami za sebe.
Aktualan i ekskluzivan film nije naišao na dobar prijem na HRT-u (FOTO: Sirija, zemlja na raskrižju)
U proljeće 2016. godine snimatelj Goran Šafarek i ja odlazimo u Siriju s ciljem pisanja novinskih reportaža za jedan hrvatski tjednik. Osim toga, odlučujemo se naoružati kamerama i snimiti, koliko mogućnosti dopuštaju, dokumentarni film, odnosno dugometražnu reportažu o životu na teritoriju pod kontrolom sirijske vlade. Snimljeni format, dakle 45 minuta, moguće je prikazati jedino na javnoj televiziji jer komercijalne televizije, logično, ne vide u tom tipu priče dovoljno veliki komercijalni uspjeh. Iako pokušavamo predložiti HRT-u našu ideju, odgovora nema.
Situacija je htjela da u Siriji, uz malo sreće i puno rada, uspijemo doći do više od trideset sugovornika, u roku od samo tjedan dana. Neki od njih su ministri u vladi Bashara al Assada, profesori na sveučilištima, arheolozi, trgovci, hotelijeri, izbjeglice, kao i vojnici na prvim borbenim linijama prema militantima Islamske države, koja je pogubila hrvatskog državljana Tomislava Salopeka. Zaokružili smo priču o životu na teritoriju pod kontrolom režima i to u jeku izbjegličkog vala i borbi na istoku i sjeveru Sirije.
Ne radi samohvale, već zbog prostih činjenica, reći ću da smo jedini hrvatski novinari koji su napravili takvo što, odnosno jedini koji su snimili dugometražni materijal iz ratne Sirije. Obojica smo dobri poznavatelji situacije u Siriji i na Bliskom istoku općenito, a meni je ovo već treći boravak u toj zemlji, otkako traje rat.
Kao što na HRT-u obično biva kada se smjenjuju rukovodeći kadrovi, nitko ne želi poduzeti ništa i sve se zamrzne do dolaska nove garniture (FOTO: Sirija, zemlja na raskrižju)
Kroz Hrvatsku je prošlo stotine tisuća izbjeglica, a rat u Siriji pratio se bez konteksta i bez prave rasprave. Da ne govorimo kako je hrvatska vlada bez promišljanja još na početku sukoba priznala nedefiniranu opoziciju što je dovelo do prekida diplomatskih odnosa sa službenom vladom. Čovjek bi pomislio da će hrvatska javnost odnosno javna televizija biti zainteresirana za snimljeni materijal. Jer u rat smo upleteni više no što je javno prikazano: transportom oružja pobunjenicima.
Ono što smo uspjeli je HRT-u se javiti s tri reportaže za središnji Dnevnik u trajanju od po dvije minute. Niti to ne bi prošlo bez pomoći prijatelja i novinara s televizije i tadašnje garniture na odlasku, koja je još uvijek imala kakav takav senzibilitet za vanjsku politiku. S tim da smo zbog cenzure jedan tekst morali pročitati ispočetka, sporan je bio termin „oslobađati“. U tekstu naime stoji kako „sirijska vlada oslobađa okupirani teritorij“. To se međutim ne uklapa u službenu politiku koja drži stranu prozapadnoj propagandi i termin je promijenjen u „sirijska vojska zauzima…“. Radilo se, naime, o teritoriju kojeg je okupirala Islamska Država.
Iz pouzdanih izvora saznajemo da su urednici doslovno novinarima govorili kako treba raditi priloge o Siriji, jer se zna na čijoj je Hrvatska strani. Bilo je to dovoljno da se zaključi kako HRT ne želi objaviti istinu o životu na teritoriju pod kontrolom vlade Bashara al Assada, iz jednostavnog razloga – ljudi ne žive kao u paklu, odnosno žive bolje nego u ostalim dijelovima Sirije. Samo u Damask je od početka rata ušlo više od tri milijuna izbjeglica.
HRT ne želi objaviti istinu o životu na teritoriju pod kontrolom vlade Bashara al Assada (FOTO: Sirija, zemlja na raskrižju)
Bez obzira na sve, mi smo film odlučili, o svom trošku, završiti. Montaža je zgotovljena krajem rujna i ponuda je poslana na HRT. Prvih mjesec dana potrošeno je na slanje materijala na razne uredničke adrese: Prvi program, Četvrti program, dokumentarni program, urednik informativnog… Kao što na HRT-u obično biva kada se smjenjuju rukovodeći kadrovi, nitko ne želi poduzeti ništa i sve se zamrzne do dolaska nove garniture. Tako je bilo upravo u tom trenutku kada je s pozicije v.d. glavnog ravnatelja odlazio Siniša Kovačić.
Iako smo naglasili, što bi urednici i sami trebali znati, da je reportaža aktualna i vezana upravo uz to što izbjeglice i sirijski narod proživljavaju, odgovora nije bilo.
Materijal šaljemo na adresu nekadašnjeg urednika dokumentarnog programa i trenutnog urednika Prvog programa, Mire Brankovića. Prilikom prvog telefonskog poziva javlja se tajnica, gospođa Kunštek, koja nas ljubazno upućuje na javni natječaj za otkup vanjske produkcije, za koji se nikad ne zna kada će biti zaključen. Poslije desetak poziva objašnjavamo joj da je materijal aktualan i ako ćemo čekati završetak natječaja, cijela stvar je već daleko iza nas.
U narednim pozivima iz tajništva nam je rečeno da je gospodin Branković dobio našu ponudu i da će nam se javiti. On se međutim ne javlja, iako je upoznat s apsolutno cijelom ponudom, s gotovim materijalom. Na sve moguće načine pokušavamo doći do bilo kakvog odgovora, ali sve na što nailazimo je muk kao u grobu. Jedinu informaciju nam daje tajnica urednika Mire Brankovića, gospođa Kunštek – „prijavite se na natječaj“.
Izbora dakle nemamo i prijavljujemo se na natječaj s ponudom za film od 80.000 kuna. Novi v.d. ravnatelj postaje Blago Markota koji odlučuje da je vrijeme da natječaj za otkup materijala iz vanjske produkcije završi. To se događa početkom siječnja 2017. godine. Film naslovljen „Sirija – zemlja na raskrižju“ odbijen je bez ikakvog obrazloženja. Poslije opetovanih upita o razlozima odbijanja i o popisu djela koja su prošla na natječaju, dobijamo samo kratki odgovor da zbog financijskog limita nisu u mogućnosti prihvatiti ponudu.
Film naslovljen „Sirija – zemlja na raskrižju“ odbijen je bez ikakvog obrazloženja (FOTO: Sirija, zemlja na raskrižju)
Ovdje ćemo nabrojati samo neke od projekata koje je HRT prihvatio u 2016. godini, a za koje su poznate cijene otkupa:
„Dva jedan u gostima“, emisija Željke Ogreste – 78.000 kuna po epizodi
„General“, film Antuna Vrdoljaka, 9,6 milijuna kuna
„Škola kuhanja“, voditeljica Vlatka Pokos, 712.000 kuna (emisija spada u kvotu Obrazovanja i znanosti)
Kako je nemoguće dobiti informaciju o naslovima i cijenama svih otkupljenih djela, upit za potrebe ovog teksta šaljemo službi za odnose s javnošću. Kao odgovor dobijamo samo naslove bez navedenih iznosa. Kao da svi mi koji plaćamo pretplatu nemamo pravo na tu informaciju, a kamoli oni koji su se prijavili na natječaj.
Tad, poslije više od tri mjeseca traženja bilo kakvog odgovora od urednika HTV1, Mire Brankovića, dobijamo, preko tajnice naravno, njegov odgovor e-mailom: „Poštovani, moja obveza kao glavnog urednika HTV1 je poštivanje procedure Javnog natječaja. Odluka o svakom pojedinom naslovu prijavljenom na natječaj rješava se kroz Povjerenstvo sastavljeno od 5 članova, u skladu s Općim aktima. Budući da ste se prijavili na natječaj, dužni ste se pridržavati pravila kao i svi ostali nezavisni producenti. Srdačan pozdrav, Miro Branković“
Poslije puna tri mjeseca, nakon što smo bez obzira na aktualnost materijala primorani prijaviti se na natječaj, na kojemu smo odbijeni, stiže odgovor urednika. Postavlja se pitanje zašto je HRT-u problem prikazati kako se živi na teritoriju pod kontrolom sirijske vlade. I to za cijenu koja je daleko niža od bilo čega što je HRT otkupio prošle godine, a za većinu toga podaci su nedostupni, također iz nepoznatih razloga.
Bez obzira na aktualnost materijala primorani prijaviti se na natječaj, na kojemu smo odbijeni (FOTO: Sirija, zemlja na raskrižju)
Jednako tako se postavlja pitanje zbog čega su uredniku Miri Brankoviću bila potrebna čak tri mjeseca da sroči odgovor na naš upit i to tek kad je imao sasvim jak alibi, odnosno odbijenicu na natječaju. Kao što je poznato, neki ljudi na HRT-u su već postali dijelom inventara. Jedan od njih svakako je Miro Branković, zaposlen na televiziji od 1993. godine. Dugogodišnji urednik Dokumentarnog programa i sadašnji urednik Prvog. O odnosu prema potencijalnim suradnicima dovoljno govori podatak o nedavanju bilo kakvog odgovora na upit o filmu, za kojeg smatramo da ga hrvatska javnost ima pravo vidjeti, ali i još neki detalji iz ne tako davne prošlosti.
Godine 2008., sjetit ćemo se, hrvatski filmaš i putopisac Boris Veličan prosvjeduje ispred HRT-a. Već je ranije poslao projekt uredniku Dokumentarnog programa Miri Brankoviću za zabavno putopisni serijal „Putovanje svilenom cestom“. Do dana prosvjeda nije dobio odgovor želi li HRT sudjelovati u projektu te je ogorčen takvim tretmanom odlučio kampirati ispred HRT-a u šatoru, koji je prijavio kao umjetničku instalaciju “Čovjek koji je čekao Brankovića” i s natpisom “Putovanje svilenom cestom – da ili ne?”. Branković je posredno, preko Jure Ozmeca, odgovorio kako mu je projekt skup, iako je trebalo doplatiti oko 200.000 kuna.
Godinu dana poslije u javnost izlaze informacije kako urednik Dokumentarnog programa HRT-a, Miro Branković snima putopisni serijal „U potrazi za Markom Polom“, krećući na sličan put na Istok, samo što je njegov serijal, kad je poslije tri godine snimanja dovršen, koštao oko deset milijuna kuna!
Kada bismo bili zločesti i krenuli računati, Veličanov projekt bi HRT koštao točno 40 puta manje od projekta urednika Dokumentarnog programa HRT-a. No u prvom slučaju je bilo preskupo? Na HRTu uz drugačiju povijest očito uče i neku drugačiju matematiku. Javna televizija i dalje funkcionira kao leno koje je dano na korištenje urednicima, kojima je javni interes na zadnjem mjestu, a novac od pretplate im služi kao budžet kojim pokrivaju svoje projekte.
Lupiga.Com