Foto: Mašina.rs
Trenutak kada jedan čovjek plače „ispred miljuna duša“ jednako je presudan kao i onaj kada milion duša zaćuti zbog petnaest izgubljenih života, jer tada na individualnom i kolektivnom nivou dajemo do znanja da su život i sloboda važniji od apstraktnog pojma države koji se u praksi najčešće odnosi na koristi nekolicine ljudi, čije su privilegije zaslužene laktanjem, ulizivanjem, korupcijom, a u najgorem slučaju, smrću. Tišina za petnaestoro ljudi poginulih pod nadstrešnicom Železničke stanice u Novom Sadu proširila se fakultetima širom Srbije i odjeknula glasnije nego vika i pesničenje u parlamentu.
Piše: Fedor Marjanović
U muku koji se proširio zemljom začula su se pjesma „Ne lomite mi bagrenje“ Đorđa Balaševića, nezvanična himna studentskih protesta. Studenti su je recitovali na trgovima, svirali u fakultetskim prostorijama i pjevali je na novosadskom trgu dočekujući Novu godinu. Tekst ove pjesme rezonovao je sa onim što je većina osjetila i željela da kaže kada više nije bilo riječi. Šta nam to govori o samim protestima i blokadama?
„Vjerovatno ništa“, neko će reći, „pjesma kao pjesma“, ali ipak, ako smo čitali Kunderu, znamo da je estetika često presudna u životu, pa čak i u smrti, a studenti su pokazali da im je estetika i te kako bitna. Oligarhijskoj strukturi koja se krije iza lica jednog čovjeka čija je moć praktično beskrajna, suprotstavili su se stapajući svoja lica u zajednicu, govoreći da ne žele vođu već sistem. Umjesto da vrište i ruše, odabrali su da dostojanstveno ćute. Domišljatost i duhovitost njihovih transparenata dokaz je inteligencije. Svi navedeni postupci su između ostalog i estetski. Studentima je estetika bitna!
Jazavci lome bagrenje
Posrednu vezu Balaševića i studenata predstavlja jedno književno djelo čije prisustvo možda nije tako očigledno, ali čiji se uticaj može vidjeti ako pogledamo samo malo ispod površine. (Još jedan razlog zašto treba čitati lektiru.) U pitanju je jednočinka Petra Kočića „Jazavac pred sudom“. Tek ovlašno poređenje Kočićeve komedije i teksta Balaševićeve pjesme pokazuje da između dva djela postoji suštinska povezanost koja se ogleda kako u detaljima tako i u krupnom planu.
Petar Kočić opisuje stvarnu anegdotu kad je David Štrbac pred sud doveo jazavca, tražeći da mu sude što je uništio njivu kukuruza. Iza ovako luckastog zahtjeva krije se Davidova namjera da se naruga sudijama kao i sistemu koji iza paravana zakona skriva bezakonje od kojeg stradaju najsiromašniji. Štrpcu je austrougarska vlast oduzela kravu, koze, prasca i mobilisala mu sina koji je poginuo. Tragičan gubitak seljak prikriva ironičnom hvalom vlasti koja ga je oslobodila „naopakog i zločestog“ djeteta. Poštujući zakon kojim su mu uzeli sve, on im donosi jazavca zahtijevajući da bude osuđen za počinjenu štetu. Davidova naizgled suluda, a zapravo sarkastična borba, traži da zakon poštuju oni koji ga sprovode. Jazavčeva presuda koju lukavstvom izvoljeva od sudije predstavalja pobjedu narodne mudrosti protiv bespravne vlasti. U posljednjem monologu, on otkriva svoju patnju koja više nije individaulna već kolektivna: „…već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile pa jedva dišu!“
Balaševićev neimenovani junak se nalazi pred sudom kao krivac, ali kroz njegovu ispovijest saznajemo razloge njegove krivice. U pitanju je seljak kojem su „komšije“ uništavale i krale imovinu, te se krvavo sukobio s njima kad su mu počeli sjeći bagremovu šumu. (Ovaj motiv podsjeća i na Kočićevu priču „Vukov gaj“.) Kao i David, on poziva na poštovanje zakona, upozoravajući na to da taj zakon nije njega štitio kad mu je bilo potrebno. „Sve po zakonu, ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu.“ Kao i David Štrbac, on se obraća sudu, iako uz veće poštovanje, ali sa prikrivenom dozom ironije. U pjesmi se često ponavljaju tautološke konstrukcije koje se nalaze jedna do druge kao kontrasti: „ćud je ćud, a sud je sud“, „čast je čast, a vlast je vlast“ i „ćuk je ćuk, a vuk je vuk“. I dok Kočić prvenstveno koristi ironiju, Balašević se okreće sentimentalizmu, te bagremovu šumu povezuje sa sjećanjem na junakovu staru ljubav.
Savremeni Štrpci
Ako trenutne događaje u Srbiji uporedimo s Kočićevim „Jazavcem“ i Balaševićevim „Bagrenjem“, uvidjećemo da se fikcija i umjetnost višestruko podudaraju sa stvarnošću. Oba junaka su proživjela patnju, koja nije samo individualna, nego i kolektivna. (Ne treba zaboraviti da je inspiracija za Balaševićevu pjesmu bila ispovijest srpskog seljaka protjeranog sa Kosova.) Razlog studentskih blokada jeste pogibija petnaestoro ljudi pod nadstrešnicom novosadske željeznice. U pitanju je nemar zbog kojeg bilo ko danas ili sutra može ostati bez života, a iza njega se ne krije samo korupcija koja je ušla u državni sistem, već i odnos vlasti prema građanima zemlje.
Kočićev i Balaševićev junak se ne bore protiv zakona, već za zakon, tako što traže od suda da ga poštuje i sprovodi. Najveći grijeh studenata iz perspektive vladajućih je u tome što su zaobišli glavu vlasti i obratili se nadležnim institucijama (sudu i tužilaštvu) da rade ono što im je prema ustavu obaveza.
Sličnost sa dramom i pjesmom pojačavaju izjave predstavnika vlasti, poput te da „ne možete da srušite zbog 15 ljudi koji su poginuli, ni zbog 155, ni zbog 1555. Ne može Srbija da se zaustavi zato što smo imali tragediju i da srušimo sopstvenu državu zato što smo izgubili ljudski život.“ Isto tako je amblematična izjava „Dete je vlasništvo države do svog punoletstva.“ Posljednja rečenica možda i najviše podsjeća na sistem koji je Davidovog sina mobilisao i gurnuo u smrt. Tu su i incidenti kojima smo svi svjedočili preko društvenih mreža posmatrajući maskirane huligane kako biju ljude koji u tišini stoje na ulicama, ili još gore, gaze ih autima, imajući opravdanje da su ljudi koji nisu prekršili zakon, jer im je neko skočio na haubu. U takvoj atmosferi ljudski život liči na bagrenje koje komšije lome ne plašeći se posljedica.
Uprkos svemu, sadašnja dešavanja nam ostavljaju nadu u svjetliju budućnost koju će voditi mladi ljudi koji su čitali Kočića i koji nastavljaju njegovu borbu za pravdu, koji misle svojim glavama i koji se ne mogu potkupiti, kao što nam i potvrđuju poznatu Kočićevu izreku: „Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao bog, a prezren i gladan kao pas.“
Autor: Impuls