EU svoju savjest pere novcem i pomoć koju BiH šalje za migrante smatra alibijem za zahtjeve, pa čak i naređenja gdje će i kako BiH brinuti o migrantima.
Piše: Vildana Selimbegović
Ako je vjerovati zvaničnim podacima - kako onim države Bosne i Hercegovine, tako i međunarodnih organizacija za brigu o migrantima - u našu zemlju je tokom 2020. godine ušlo oko 11.000 putnika ka boljem životu u Evropskoj uniji. Godinu prije oko 18.000, a 2018. čak neznatno više od 21.000. S obzirom na to da niko ne zna koliko ih je otišlo iz BiH, uobičajeno se koriste podaci o registriranim migrantima po prihvatnim centrima, odnosno oni kojima raspolažu kantonalne vlasti. Unsko-sanski kanton operira s podatkom o nešto manje od 6.000 na svom prostoru, za Sarajevo važi brojka od oko 5.000 migranata, dok pojedini međunarodni dužnosnici pominju i veće cifre. Služba sa strancima pak broji između 6.500 i 7.000 registriranih u kampovima, te između 700 i 1.000 za koje procjenjuje da su u privatnim smještajima. Selmo Cikotić, ministar sigurnosti BiH, jučer nije - boraveći u Krajini - govorio ni o brojkama, pa ni o samim migrantima, koliko o teretu koji oni predstavljaju za “jedan narod i dva kantona”, no obećao je pronalaženje rješenja za privremeni, zimski smještaj za oko 1.200 migranata koji su posljednjih dana u epicentru pažnje i domaće i evropske javnosti: Bihać neće da reaktivira Biru, Lipa je ta koja, koliko danas, odlukom Predsjedništva BiH treba postati nužno prebivalište, a u međuvremenu je noćna epopeja s migrantima u autobusima, na putu od ničega do nigdje, zapravo pokazala sav jad i čemer domaće nehumanosti i neorganiziranosti i jednako toliko političko licemjerstvo koje ipak nije domaći ekskluzivitet, jer od ovih naših gori su jedino međunarodni migrantobrižnici.
ŠUTNJA...
Krenimo zato od njih: uoči same Nove godine komesarka Evropske unije Ylva Johansson oglasila se na Twitteru zabrinuta za smještaj migranata iz kampa Lipa koji su noć prije proveli pod vedrim nebom i zatražila ponovno otvaranje kampa Bira. Johansson je konstatirala da je situacija očajna, pohvalila se vlastitim angažmanom, to jest razgovorom s predsjedateljem Vijeća ministara BiH Zoranom Tegeltijom i zaključila: “Složili smo se da je najbolje rješenje ponovo otvoriti Biru. Odmah!”. Ovaj komesarski nalog nije proveden i o tom ćemo nešto kasnije nakon što elaboriramo odnos Evropske unije prema migrantima. Evropska unija ih neće i već godinama 855 kilometara granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine služi za njihovo vraćanje na prostore BiH. Nagledali smo se snimaka i snimaka i naslušali migrantskih ispovijesti o batinama koje su dobijali od hrvatskih graničara, čak su objavljeni i dokazi da hrvatski graničari nelegalno prelaze na teritoriju BiH samo da bi migrante vratili što dublje u našu zemlju. “U zastrašujućoj eskalaciji policijskih kršenja ljudskih prava na hrvatskoj granici s BiH nedavno je skupina migranata zavezana, brutalno pretučena i mučena od policijskih službenika koji su se rugali njihovim ozljedama i razmazali im hranu po krvavim glavama kako bi ih ponizili’’, objavio je Amnesty International sredinom prošle godine pozivajući se na svjedočanstva šestorice muškaraca iz grupe od 16 pakistanskih i afganistanskih azilanata koje je hrvatska policija uhapsila u noći s 26. na 27. maj, u blizini Plitvičkih jezera. Desetak policajaca, obučenih u crne uniforme kakve koristi hrvatska specijalna policija, pucali su iz oružja u zrak i udarali migrante metalnim palicama i hvataljkama, a potom im na krvave glave trljali kečap, majonezu i šećer koje su pronašli u jednom od ruksaka. ‘’Molili smo ih da prestanu i smiluju se. Bili smo vezani, nismo se mogli pomaknuti, bili smo poniženi. Nije bilo razloga da nas udaraju i muče. Snimali su nas svojim telefonima, pjevali i smijali se’’, rekao je za Amnesty Pakistanac Amir, kojem su slomljeni ruka i nos, a dobio je i ubode na stražnjoj strani glave te modrice po cijelom licu i rukama. Desetak muškaraca te je noći zadobilo teške ozljede. Tridesetogodišnjem Tariqu obje ruke i jedna noga su bile u gipsu, a imao je i posjekotine i modrice na glavi i licu, izvijestio je Amnesty, a zamjenik direktora Ureda za Evropu AI Massimo Morati je bio kategoričan: “Evropska unija više ne može šutjeti i namjerno ignorirati nasilje i zlostavljanja od hrvatske policije na vanjskim granicama zemlje. Njihova šutnja omogućava, pa čak i ohrabruje, počinitelje ovakvih zlostavljanja da nastave bez posljedica”. Evropska unija je nastavila šutjeti jer svojom šutnjom, pa i zastrašujućim policijskim nasiljem nad migrantima štiti ne samo hrvatske graničare već EU od migranata. BiH je u ovoj priči kolateralna šteta.
No, EU svoju savjest pere novcem i pomoć koju BiH šalje za migrante smatra alibijem za zahtjeve, pa čak i naređenja gdje će i kako BiH brinuti o migrantima. Tu dolazimo do licemjerstva domaćih politika. Vijeće ministara BiH je na vanrednoj telefonskoj sjednici tog istog dana kada je komesarka Johansson tweetala svoj nalog za otvaranje Bire donijelo zaključak da se migranti iz Lipe smjeste u kamp Bira i pozvalo vlasti Unsko-sanskog kantona da to što prije učine. Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić je odbio ovaj nalog, uz podršku Vlade USK-a. Na pitanje kako je uopće moguće da vlast jednog grada i kantona odbije nalog države BiH, odgovor je nažalost jasan: isto onako kako drugi grad - Konjic - uz podršku drugog kantona (HNK) odbija da primi migrante na Bradini. Što ni u kom slučaju nije opravdanje za ministra sigurnosti BiH koji je - kako se ispostavilo - bez ikakvih dogovora donio, a pod pritiskom USK-a i Bihaća, odluku o preseljenju 1.200 migranata, onih istih koji su putovali iz ničega u nigdje i na kraju ostali pod vedrim nebom usred zime. No, ni Cikotićeva teza o migrantskoj krizi na teretu jednog naroda i dva kantona nije nikakva novost: još s prvim migrantima u BiH postalo je jasno da će sve u vezi s njima biti iskorišteno protiv države BiH. Bili smo i ostali jedina zemlja čiji graničari - oni što čuvaju granicu prema Srbiji i Crnoj Gori - nerijetko okreću glavu i puštaju migrante u BiH i istovremeno im ne daju da izađu u Hrvatsku. HDZ-ov direktor Granične policije BiH Zoran Galić ima savršen alibi za ovakvo ponašanje - nedostatak graničara. Po pravilniku koji datira od prije migrantske krize, 400 policajaca je manje nego što ih treba. Lider HDZ-a Dragan Čović, koji je Galiću važniji šef od Vijeća ministara, ne krije svoju podršku odluci Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a, koju je donio još kao predsjednik Republike Srpske, da su migranti u ovom entitetu nepoželjni. I Dodik i Čović migrantskoj su krizi dali vjerski obol, ostavljajući ih kantonima s bošnjačkom većinom kao vrući krompir uz opasku da su migranti mahom muslimani. Predstavnici međunarodne zajednice, poznati po svojoj odlučnosti da se povlače pred drskošću, u ove se politike nisu miješali, očekujući famozni dogovor unutar BiH. Koji nije uslijedio.
JEDINA RAZLIKA - PASOŠI
I teško da hoće. Kako god, to sve skupa ne umanjuje, već višestruko uvećava migrantske probleme. Da, istina je, među njima sigurno ima i kriminalaca, međutim, nemamo pravo zaboraviti da ti ljudi nisu postali migranti bježeći od blagostanja u svojim zemljama. Bosanci i Hercegovci su ne tako davno također bili u njihovoj koži. Bježeći od rata. To je razlog više da danas, kada cijeli svijet vodi bitku s pandemijom zanemarujući migrantsku krizu, pokažemo ljudskost i humanost. Krajišnici su - koliko god bili ljuti na migrante - to shvatili i jučer im donijeli drva da se ugriju. Suština je zapravo u bizarnoj istini da vlast - na svim nivoima - na migrantima pokazuje svoju (ne)sposobnost. A nismo valjda toliko naivni da vjerujemo da kada padaju na ispitu s migrantima, neće pasti na ispitu prema nama. Da ne kažem da svojim odnosom prema migrantima dokazuju koliko im je svejedno što iz ove zemlje - u potrazi za boljim životom u EU - odlaze Bosanci i Hercegovci koji se od migranata razlikuju samo zato što imaju pasoše.
