Banja Luka ili bilo koji grad u BiH. Osmi mart. Radost cvjećara, ugostitelja, prodavaca besmislenih i nepotrebnih ukrasa i đinđuva svih vrsta. Muževi, dečki, sinovi, tetke, strine, prijateljice otvorit će novčanike, pa koliko mogu izdvojiti da daruju supruge, djevojke, sestre, tetke, strine…
Idilu tako zamišljenog i uvriježenog Međunarodnog dana žena u Banjoj Luci već nekoliko godina “remete” građanski aktivisti/ce maršom kojim upozoravaju da malo toga ima što bi žene u našoj zemlji trebale slaviti toga dana. Žene za koje postoji premalo sigurnih kuća u koje se mogu skloniti od nasilnih supružnika ili očeva, žene kojima se rođenje djeteta u većini porodilišta usijeca u sjećanje kao najveća noćna mora zbog trauma koje im tamo priredi medicinsko osoblje. Žene koje kada traže posao, pitaju jesu li udate, misle li rađati, kojima se vrlo, vrlo često za i najbanalniji posao mjerka obim struka, dužina nogu… Žene radnice. Koje, ako su i imale navodnu sreću da dobiju posao u nekoj od ono malo tvornica obuće, konfekcije, rade za minimalnu platu. Koja im i više nego često kasni, kojima se ne plaća prekovremeni rad i koje ne znaju da imaju pravo na sindikalno organizovanje.
Ipak, dok je kolona učesnika/ca marša prolazila ovog 8. marta centrom Banje Luke, na licima njihovih sugrađanki jasno se iščitavala nezainteresovanost i još više nezadovoljstvo. Ko su te/ti koji nose transparente s kojih poručuju da “Ni za državu, ni politiku, ni naciju ne damo ovulaciju”, “Hoću posao, neću poklon”, “I majka i lezbijka”, jednom riječu “Ne perite ruke od ženskih prava”? Šta hoće i zašto im baš danas kvare ta sitna zadovoljstva ranijeg izlaska s posla, darovane (poprilično) svenule ruže i karanfile, ometaju ih dok planiraju šta obući na feštu koju im je, ako je, pripremio poslodavac?
I razgovor toga dana dviju poznanica. Jedne, koja je učesnica marša, i one druge sa strane. Pitanje one koja nije i nikada neće nizašta marširati je kako udata žena može da se bavi feminizmom? I tu se nekako stiže do suštine problema. Feminizam nije ni slikanje ni odbojka, pa je neshvatljivo da se i danas o njemu govori kao o nečemu čime se neko bavi. Feministica ili jesi ili nisi, jer je feminizam sloboda žene da bude to što jeste, da je se ne obezvređuje zbog njenih izbora, osobina i izgleda. Ma kako na prvi pogled izgledalo da u nas ne postoje razlozi da se žene bore za svoja prava, koja su im formalno garantovana zakonima i koja čak dodatno štite vladini džender-centri, da žene u nas imaju iste šanse, da je patrijarhalnost karakteristika “onih drugih”, trećeg svijeta, žene se i dalje zlostavljaju u braku, siluju, na poslu su daleko češće žrtve mobinga negoli njihove muške kolege.
A žene su ogromna sila. I to ne smiju nikada zaboraviti, poručila je ovog 8. marta Branka Bjelajac, devedesetogodišnja partizanka i AFŽ-ovka. Podsjetila je da je sa suborkinjama u vihoru jednog strašnog rata gradila temelje ženske slobode i ravnopravnosti. Principa kojih se veliki broj žena u nas rado ili ne, svjesno ili nesvjesno počeo odricati početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Promjena političkog sistema, rat, tranzicija. Biće da su se žene u svemu tome pogubile, pa prihvatile da ih se ponovo počne stavljati u ladice koje su odavno trebale biti zapečaćene. Otuda se i desila jedna apsurdna situacija da je demokratizacija društva, ukidanje jednopartijskog jednoumlja, u većini država bivše Jugoslavije u pitanje dovela neka od temeljnih ženskih prava za koje se vjerovalo da su neupitna. Poput preispitivanja prava na pobačaj, za što se u Hrvatskoj zalaže ne samo Crkva nego i pojedine klerokonzervativne udruge. Tu je i nastojanje vraćanja narativa o ulozi žene u društvu. Istina, niko javno ne propituje njeno pravo na rad, ali se istovremeno u javnosti zagovara “vraćanje tradicionalnim vrijednostima”. Po kojima je prava žena, žena majka, žena domaćica. A karijera može pod uvjetom da se njome ne remeti mir u kući i uvriježen poredak uloga i jasna podjela na muške i ženske poslove.
Slavenka Drakulić, publicistkinja, književnica, novinarka, feministica 80-ih godina prošlog vijeka, počela je preispitivati razliku između deklariranih prava žena i njihovog poimanja od muškog svijeta u Jugoslaviji. Svoje tekstove sabrala je u knjizi “Smrtni grijesi feminizma – Ogledi o mudologiji”. Kada se danas iščitavaju ti tekstovi, dođe se do poraznog zaključka kako se 36 godina žene koje odbijaju da ih se ugura u kalupe kako trebaju misliti i živjeti moraju boriti protiv pitanja “Što, zapravo, hoće te žene?”. U tekstu “Zašto žene vole bajke”, objavljenom u magazinu Start 1980. godine, analizirajući strukturu štampe koja se nudila na kioscima bivše nam države, ukazala je na stereotipe šta je to namijenjeno muškarcima, a što ženama. I dok se, kao dio seksualne revolucije čije su tekovine prihvaćene, muškarcima na izbor stavlja povelik izbor porno-magazina, žene dobijaju herz-romane. Sa svim elementima sladunjavih bajki za velike cure. U kojima su prinčeve i pepeljuge zamijenili uspješni, zgodni muškarci zbog kojih je žena spremna preći preko pola bijelog svijeta, žrtvovati snove o karijeri i sigurnost naći u njihovom čvrstom zagrljaju. Danas su porno-časopise i herz-romane zamijenili ini porno-kanali na kablovskim mrežama i telenovele koje ponovo prodaju ženama istu sladunjavu priču. O tome da tihe, skromne, radišne ljepotice čeka, nakon svih prepreka, sreća u zagrljaju pravog muškarca. I onda su sretno živjeli…
Na sreću, postoje i one druge žene. Samosvjesne i odlučne da svoje pravo izbora očuvaju po svaku cijenu. Ne dozvoljavajući da ih se stavi pred izbor “ili, ili”. Na sreću, postoje i oni drugi muškarci. Koji zajedno sa svojim prijateljicama, djevojkama, suprugama marširaju kako bi ukazali da ravnopravnost spolova jeste jedan od temelja slobodnog društva. U kojem žene jesu jednake i čije je pravo izbora neupitno. Ostalo je do žena samih. U jednom od banjalučkih marketa pred ovogodišnji 8. mart u ponudi “prigodnih” darova naišla sam na zbirku, u celofan s grozomornim plastičnim cvjetovima upakovanih tava, šerpi, džezvi. Ne znam šta me više porazilo dok sam to gledala. Onaj/ona ko se toga dosjetio ili same žene koje su s tim “darovima” hrlile ka kasi. Uvjerene da će svoju majku, prijateljicu, tetku… usrećiti darujući im crvenu emajliranu šerpu ili neodoljivo zelenu teflon-tavu. Osmomartovski marš teško da može pomiriti ove dvije suprotnosti. Emancipacija tako, biće, treba početi od početka. Jer mirenjem sa šerpom kao prikladnim darom za Dan žena, žena se miri s neljudskim uvjetima u rodilištu, miri se sa šamarom muža, miri se s mobingom na poslu, sa ograničavanjem prava na slobodu rađanja. Jednom riječju, miri se s potčinjenom ulogom u društvu, obitelji. A žene su, da podsjetimo, ogromna sila.
Izvor: Oslobođenje