 u četvrtak je postignut kompromis između Europske komisije, parlamenta i zemalja članica. Promjene se tiču “ubrzavanja redukcija emisija i pojačavanja rezervi tržišne stabilnosti s ciljem ubrzavanja smanjenja prevelike ponude džeparaca za trgovanje ugljikovim bodovima. Nove mjere uključivat će osiguranja europskih industrija od rizika “curenja ugljika”.){kind=link}
Nakon više mjeseci pregovaranja o reformi Europskog sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova (ETS) u četvrtak je postignut kompromis između Europske komisije, parlamenta i zemalja članica. Promjene se tiču “ubrzavanja redukcija emisija i pojačavanja rezervi tržišne stabilnosti s ciljem ubrzavanja smanjenja prevelike ponude džeparaca za trgovanje ugljikovim bodovima. Nove mjere uključivat će osiguranja europskih industrija od rizika “curenja ugljika”.
Osmislit će se i novi mehanizmi za pomoć industrijama i energetskim sektorima u inovaciji i investicijskim izazovima u tranziciji na niskougljičnu ekonomiju. Drugim riječima, promjena trenutno baš i nema.
Pitanje “prilagodbe” ekonomije Europske unije sporazumima o klimatskim promjenama prvo je političko pitanje, a tek onda tehnološko. A ipak, upravo se argumentima iz ove druge skupine opravdava kontinuirano produljivanje disfunkcionalnih i izravno štetnih politika: bilo da se radi o automobilima na dizel gorivo ili ETS-u (Europski sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova). No, tzv. tranzicija europske ekonomije na “zelenu” nije počela sa samitom u Parizu 2015., kao što se ponekad može činiti, već traje duži niz godina i podrazumijeva veći broj zelenih politika čija je učinkovitost izrazito upitna. Tehnološku nespremnost Europske unije stoga treba promatrati kao rezultat političke indolencije za promjene koje bi kao prioritet postavile bilo što drugo osim profita (planet, ljude, društvo). U Bonnu se ovog tjedna održava konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama COP 23 koja cilja nastavku provedbi politika donesenih u Parizu prije dvije godine. Ishodima konferencije pozabavit ćemo se idući tjedan jer su trenutno na ovu temu relevantniji događaji u Europskom parlamentu gdje su zemlje članice postigle kompromis s parlamentom i Europskom komisijom na temu ETS-a. Zeleni su, očekivano nezadovoljni.
Fingirani “lider”
Da stvari budu jasne, iz perspektive klimatskih promjena i očuvanja planeta za iduće generacije, jedino zadovoljavajuće rješenje je žestoko postroživanje financijskih kazni za ispuštanje plinova u atmosferu. No, pervertirana obrnuta logika EU ponovno je odobrila subvencije na fosilna goriva, što je bit ETS sustava. Podsjetimo, ETS daje kompanijama određene bodove koje mogu potrošiti ili njima trgovati. S jedne strane EU je preplavila tržište tim subvencijama koje su postale jako jeftine, što je sunovratilo cijenu ugljika i učinilo zagađivanje okoliša još jeftinijim, dok su s druge strane europske firme izmjestile prljavu industrijsku proizvodnju u neeuropske zemlje i za to još dobivaju “džeparac” u obliku ugljikovih bodova. Ovo je ujedno drugi dio odgovora na pitanje kako Danska i Njemačka mogu imati tako visoke postotke energije dobivene iz obnovljivih izvora (prvi je očito veliki broj energana na OI).
“Reforma” ETS sustava odnosi se na period nakon 2020. godine. Nažalost, važnije od sadržaja, ponovno je političko brendiranje. Tako prijepori zapravo nisu riješeni, ali je bilo nužno postići dogovor kako bi EU mogla i dalje fingirati svoju ulogu “lidera” u OIE. I to usprkos činjenici da je Kina ove godine probila cilj proizvodnje energije dobivene od sunca postavljen za 2020. i nakon što su europski proizvođači solarnih panela još prošle godine upozoravali na upravo ovaj razvoj događaja. Kina je pritom otišla prošlog mjeseca još dalje pa je odjednom bila zatvorila čak 40 posto tvornica na ugljen koje su kršile ekološke zakone. Europska se rasprava pak svodila na pitanje tko smije primati sredstva iz fonda za čistu tehnologiju. Cilj zapadnih zemalja članica bio je isključiti tvornice na ugljen (i neke na plin) iz fonda (sva postrojenja koja proizvode više od 450 grama ugljikovog dioksida po kilovat satu), dok su istočne članice tvrdile kako u tom slučaju neće biti napretka u implementaciji zelenih tehnologija. Drugim riječima, EU vodi identičnu raspravu već godinama i ne rješava probleme koji raspravu proizvode.
Stvar je jasna i nimalo jednostavna. Zaista se radi o radnim mjestima, ali primarno radi se o investicijama u tehnologije koje bi poslove sačuvale ili ih prilagodile zahtjevima tzv. zelenih ekonomija. EU je imala dovoljno godina da to riješi, no kontinuiranim implementiranjem pogrešnih politika problemi se samo perpetuiraju iz godine u godinu. Stoga ni novi europski “kompromis” kojim se zapadnim članicama omogućava profitiranje na ETS sustavu, a istočnima i dalje neometano sagorijevanje ugljena, iako će biti naglašavan kao još jedna europska pobjeda, zapravo je još jedan globalni poraz. Zaključak je neizbježan: EU nije spremna za ekološki čistu ekonomiju. S druge strane, zemlje s manje slobodnog tržišta i manje demokracije, poput Kine, postaju globalni lideri i u proizvodnji i u potrošnji OIE.