Ni tužbe ni brojne presude nisu promijenile sistem, u kojem je riječ šefa, pretpostavljenog, zapovijest koja se ne preispituje, a Ustav i sud nisu važni, ni najmanje.
Tokom 2023. i 2024. godine zastupala sam brojne trudnice u postupcima povrata novca kojeg su plaćale da obave dijagnostičku proceduru genetskog testiranja u trudnoći. Još 2019. godine sam zastupala u nekoliko ovakvih predmeta, koji su uspješno okončani na Vrhovnom sudu, ali tokom 2023. i 2024. godine su postali skoro pa masovni, i to jer se izvršna vlast u medijima hvalila kako će usluga postati besplatna u Republici Srpskoj. Budući da obećanje nije bilo ispunjeno, trudnice su nastavile sa plaćaju testiranje. Bilo je veoma neprijatno slušati da se vlast hvali kako će velikodušno obezbijediti besplatnu uslugu, a još prije nekoliko godina ovakvi postupci su rješavani na sudu u korist trudnica. Trudnice su počele da se obraćaju i medijima, pa se desilo da protiv Fonda bude pokrenuto desetine postupaka.
Sud je svakom presudom potvrdio argumentaciju – da trudnice u Republici Srpskoj imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, neposredno na osnovu Ustava, i da se niti zakonom to pravo ne može uslovljavati. Inače, u pitanju je test kojim se analizira krv trudnice, a koji sada ginekolozi, shodno medicinskoj potrebi, ali skoro pa rutinski, preporučuju tokom trudnoće.
Bila sam veoma zadovoljna ishodom sudskih postupaka i smatrala sam da se nakon toliko presuda promijenila praksa, da će ostale trudnice ostvarivati pravo bez potrebe za sudskom intervencijom. Nadala sam se da sam možda i ja malo doprinijela tome. Smatrala sam da je nakon desetina presuda svima jasno da su trudnice kao osjetljiva grupa našeg društva posebno zaštićene, i to Ustavom, aktom u koji se ne dira i iznad kojeg nema. U tom periodu sam i sama bila trudna i pripremala se za porodiljsko odsustvo. I sama sam radila isti test, pa sam i ja zatražila povrat novca od Fonda, kao i sve te trudnice koje sam prethodno zastupala. Tada sam znala da svi, barem u Fondu znaju za ovu mikro masovnu pravosudnu pojavu, i bila sam uvjerena da je promijenjena praksa povodom povrata novca za ovu uslugu trudnicama.
Ipak, kada sam se upustila u svoj postupak, dočekao me jedan “hladan tuš”, ne samo u činjenici da su i moj zahtjev i žalba bili odbijeni, i da sam morala i za sebe da tražim zaštitu od suda, nego su čak službenici na šalteru Fonda pokušali da odbiju prijem moga zahtjeva jer se ta usluga “ne može refundirati”. Nikoga dakle nije bilo briga za desetine usvojenih tužbi, niti za kakva ustavna prava. Ni tužbe ni brojne presude nisu promijenile sistem, u kojem je riječ šefa, pretpostavljenog, zapovijest koja se ne preispituje, a Ustav i sud nisu važni, ni najmanje.
U ovoj priči naizgled niko nema razlog da bude nezadovoljan – trudnice koje su tužile su dobile pravo, i ja i drugi advokati su uspjeli u sporovima, Fond nije imao nikakve posljedice, osim što je plaćao advokatske troškove, a što ni za koga opet nije povuklo nikakve dalje posljedice.
Ipak, ostaje mala gorčina kada spoznaš da se svakodnevica državnog aparata teško mijenja, ma koliko da se uspijeva u sporovima, ma koliko da se “upire”, objašnjava i pišu iste stvari godinama.