Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Litar ulja tri marke. Metar drva, dok ih izrežeš i iscjepaš, okrugla stoja. A i brašno je sve skuplje. Cijene goriva odavno su probile plafon, a voziti se mora. Valja stići, u nekoj krntiji, s kraja na kraj grada, jer oni koji žive od svog rada moraju raditi po dva tri posla da bi preživjeli. Juče je bio Svjetski dan borbe protiv siromaštva. Naš „praznik“. I dan za razmišljanje.
piše: Milkica Milojević
Jer, zbilja, zašto smo siromašni? Zašto čak ni ubogi migranti, koji bježe od gladi i izgibije, ne žele da ostanu u BiH? Zbog čega rođenu djecu, od malih nogu, odgajamo da postanu isti takvi migranti, samo malo bolje upakovani: opremljeni „B1 sertifikatima“ iz njemačkog jezika, „kod 95“ dozvolama za kamiondžije, ili diplomama medicinske škole sa kojima će po Evropi prati čaršafe u staračkim domovima.
Zašto smo uboga sirotinja? Živimo li u pustinji? Ili u nekoj zabačenoj nedođiji? Ne, bogami, nego u zemlji bogatoj vodama, šumama i svakojakim drugima blagodetima, takoreći nadomak Beča i prebogate Miteleurope.
Da li nas je rat unakazio i unazadio? Jest. Ali od rata je prošlo ohoho godina. Da se Njemačka tako sporo oporavljala od rata, danas bi Bavarci dolazili u Banjaluku u pečalbu.
Možda nas je korona pandemija dokusurila? E, nije. Korona je samo, surovo jasno, pokazala gdje smo i kuda srljamo.
Jer, i prije pandemije svaki šesti građanin BiH se, podsjećamo, zlopatio u siromaštvu, preživljavajući sa 90 do 150 KM mjesečno. Danas je takvih mnogo više. A i onih koji nemaju ni toliko. Danas su redovi pred javnim kuhinjama sve duži, a na kazan ne dolaze nekakavi neradnici i marginalci, nego, mahom, penzioneri koji su pošteno odradili svojih 40 godina radnog staža. A sve je više i radnika i radnica na minimalcu.
Ali, danas je mnogo više i onih koji su se nečasno obogatili, koristeći priliku da se, dok je narod umirao, ugrade u tendere. Oni su, po tri puta većoj cijeni od realne, nemilice uvozili respiratore. Neki od tih (pre)skupih respiratora i danas stoje neotpakovani u skladištima. Oni su švercovali kiseonik za švajs aparate i prodavali ga kao medicinski. Oni su zaslužni što su naše bolnice imale najskuplje maske, rukavice i zaštitna odijela u vascijeloj Evropi.
Došlo je dotle da su vlastodršci morali širokim narodnim masama baciti kost u vidu pompezne „korona afere“. Pa su neki završili iza rešetaka. Ali samo neki. Glavni igrači, naravno, nisu pušteni niz vodu.
Uostalom, u aktuelnoj aferi „Zeljković i ostali“ građani Republike Srpske su, kako navodi tužilaštvo, „oštećeni za 790.000 maraka“.
Čuj to: sva šteta u ciglo 790 prosječnih plata! A gdje su naši milioni? Pojela maca?
E pa, baš u tim „macama“ i „macanima“ koji žderu naše milione krije se ključ siromaštva u ovoj zemlji. I u drugim sličnim državama i zajednicama.
Nema tog prirodnog bogatstva, tih ljudskih resursa, tog raskošnog naslijeđa, koje lopovi ne mogu razbucati i opljačkati. Pogotovo kad su lopovi konektovani na vlast, utkani u institucije, kad imaju svoju državu.
Jer, ova država nije naša, nego njihova.
Uostalom, zašto se političko Sarajevo i politička Banjaluka decenijama krve oko toga dokle je čije i šta je čija nadležnost? Zbog nacionalnog ponosa? Zbog Dejtona i konstitutivnosti? Taman posla. Oni se bore samo i isključivo za plijen, za feude u kojima će nemilice pljačkati i bahato jašiti osiromašeni narod. A budalasti narod će i dalje naglabati u stilu: „Bolje da nas pljačkaju naši, nego njihovi!“
Ali po čemu su to, pobogu, oni koji nas pljačkaju, naši? I kad su naši, zašto od njih bježimo, u daleku i tuđinsku, tamo njihovu, Njemačku, Švedsku, Švajcarsku?
Zašto slušamo, kao omađijani, mantru o prosječnoj plati od 1.000 maraka, kojom se vlasti u RS hvale, kao da su osvojili Nobelovu nagradu za ekonomiju? Pa se sve pitamo kako to da sa tih čarobnih 1.000 maraka ne možemo da živimo ko ljudi!
Ček, ček, čijih 1.000 maraka? Ko to ima platu od 1.000 maraka? Samo rijetki. Velika većina radništva u Srpskoj zaradi manje od 700 KM mjesečno. Ali, tu su one rijetke ptice, koje zarađuju ili „zarađuju“ više, ili čak mnooogo više od 5.000 KM. Mnogi od njih su takve plate dobili zahvaljujući našim glasovima, ili „poslovima s državom“. Pa nam oni, jelte, popravljaju prosjek, mislim, popravljaju sebi život, a nama statistiku.
Tako, u prosjeku, svi jedemo sarmu, samo što većina žvaće kupus, a manjina se gosti mesom.
Zašto nam, uostalom, vlasnici podataka serviraju prosječnu platu, a ne takozvanu „medijanu“ iz koje bi se lijepo vidjelo koliko zarađuje većina naroda? Zato što hoće da nas ubijede da nismo siromašni, nego samo nemamo šta da jedemo i čime da se ugrijemo. Zato što hoće da nam ubace u glavu sumnju da smo sami krivi što smo sirotinja, jer smo nesposobni. Zato što nas prave budalama, a proces izbudaljivanja građana – birača, je itekako bitan zamajac sistema.
I sve to nije od juče. I nije naš, balkanski izum.
„S jedne strane imate raskoš i sjaj, s druge strane – glad i bijedu. Zakoni postoje, ali se primjenjuju samo na sirotinji. Bogati mogu raditi što hoće, za njih ne postoje sudovi, kazne ili ograničenja. Sve je na prodaju – ljubav, poštenje, pravda, čast.“
Ovo nije opis aktuelnog stanja u BiH. Ovo je napisao Džon Gaj, u svojoj čuvenoj „Prosjačkoj operi“ iz 1728. godine. Ovako je, dakle, izgledala Engleska početkom 18. vijeka i to zato što je bila, kako reče autor, „u kandžama najkorumpiranije vlade u istoriji“.
Gaj je Englesku iz tog doba, svoju domovinu dakle, opisao kao „ zemlju gladi, kurvi i kriminala”. Čestiti Englez pod ovim „kurve“ nije podrazumijevao (samo) poslenice najstarijeg zanata, nego prije svega lopurde, koje ne biraju sredstva da bi došli do moći i novca.
Da li vam je ova priča odnekud poznata?
I šta nam je činiti? Pa, za početak, kad vidite, uživo ili na televiziji, nekog „macana“, kako se razbacuje luksuznim automobilima, helikopterima, nekretninama i ostalim milionskim nepodopštinama, nemojte mu se diviti kao beslovesna telad! Raspitajte se ko ili šta je dotični? Da, da, za to služi internet.
Provjerite je li mu djeda bio bogati knez. Da li je izmislio lijek protiv raka? Snimio holivudski blok baster? Otkrio naftna polja, negdje u Bakincima? Nije? Ništa od toga! E onda je jednačina jasna: obogatio se otimajući našoj djeci hljeb iz usta!
I šta ćemo s tim saznanjem? Pa, odbudaljivanje naroda je bitna stavka u borbi protiv siromaštva. Prvi korak, takoreći.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
