“Globalno zatopljenje, ma puno toga je prijevara, to je prijevara, to je mašina za proizvodnju novca”. Tim je riječima američki predsjednik više puta opisivao aktualnu klimatsku krizu, doduše nikada sasvim dosljedno.
Tako je naizmjence tvrdio da se planet zagrijava i da je to jako dobro, da utjecaj postoji, ali da je daleko manji od onog što “neki kažu” te da nikakav efekt zapravo ne postoji. “To ide gore, pa ide dolje. Ja u to ne vjerujem ako mi to netko ne može dokazati. Vjerujem samo da postoji vrijeme”, još je jedna od predsjednikovih legendarnih izjava. Naravno “dokaza” koje Trump zahtjeva ne nedostaje. Već dobrih četvrt stoljeća postoji čvrst konsenzus među klimatskim znanstvenicima o posljedicama sve većeg korištenja fosilnih goriva. Jedino u čemu su povremeno griješili su previše oprezne procjena opasnosti od toga.
Naravno, Trumpov problem nije nedostatak informacija, a još manje nedostatak dokaza. On je u svojem infantilnom maniru samo čvrsto začepio uši i glasno pjeva “la-la-la” usput se žaleći kako ne čuje što drugi govore. No kako pokazuje niz sudskih procesa koji se upravo vode pred više američkih sudova, ovoga se puta ne može sve svesti samo na evidentnu potkapacitiranost najmoćnijeg čovjeka na Svijetu. Naime, gradovi poput New Yorka i Baltimorea tužili su više naftnih kompanija zbog ugrožavanja sigurnosti i kvalitete života svog stanovništva. Povod tužbi bilo je otkriće neosporivih dokaza kako su naftne kompanije desetljećima svjesne klimatskih problema, ali su uložile golema sredstva i napor da ga prikriju. Interni dokumenti i priznanja zaposlenika još 2015. godine rasvijetlili su kako je uprava jedne od najvećih kompanija, američkog Exxona, detaljno upoznata s opasnostima klimatske krize davne 1977.
Veliko zataškavanje
Prva upozorenja koja je uprava dobila od svog znanstvenog odjela potaknula su je na daljnje financiranje istraživanja, istraživanja koja su ranih 1980-ih nedvosmisleno dokazala da rast globalnih temperatura predstavlja ozbiljnu opasnost za čovječanstvo. Uprava Exxona – a kasnije se pokazalo i mnogih drugih naftnih kompanija – bila je dakle potpuno svjesna opasnosti punih deset godina prije nego što je “globalno zagrijavanje” postalo termin razumljiv široj javnosti. Da su kompanije vjerovale zaključcima svojih timova jasno pokazuje činjenica da su svoje poslovanje nastojale zaštititi od rizika nepredvidivog vremena u mnogim područjima gdje djeluju. Naftne kompanije su, drugim riječima, u posljednjih 40 godina učinile sve da zaštite svoje profite, a baš ništa da upozore ostatak svijeta na opasnosti od posla kojim se bave.
Priča je naravno i puno gora. Jer kada je konačno javnost, zaslugom drugih znanstvenika, počela saznavati istinu o fosilnim gorivima, kompanije su uložile ogroman trud da prikriju ono za što su same već znale da je istina. Jedna od bizarnijih epizoda je kampanja koja je uključivala niz filmova u kojima se naizmjence tvrdi da se povećanje CO2 u atmosferi ne događa, da je ono “prirodno” i znatno manje nego što “neki tvrde”, pa čak i da je poželjno, jer olakšava rast biljaka. Ni riječi o posljedicama koje ima za ljudska društva. To da Trump papagajski ponavlja prilično blesave fraze iz ranih 1990-ih i danas, kada ima još manje sumnje u njihov lažljivi karakter, samo je pokazatelj dubokog cinizma ekonomskih i političkih elita. Trump je tijekom kampanje uložio ogroman napor u to da pridobije potporu naftnih kompanija i procjenjuje da mu se to na kraju isplatilo.
Iz perspektive kompanija, ulaganje u propagandu – koliko god blesava bila – baš kao i ulaganje u utjecaj na političare jest savršeno racionalno ponašanje tržišnih aktera. Uloga uprava kompanija naposljetku i je da pod svaku cijenu povećaju profit kompanija. Problem je jedino u tome što je ta logika izravno suprotstavljena sigurnosti i životima većine svjetskog stanovništva.