Jedno od najsnažnijih mjesta Andrićevog najpoznatijeg romana jeste prikaz smjene vlasti u Bosni s kraja XIX stoljeća, kao i društvenih promjena koje su nastale kao posljedica te smjene
Najveće ime književnosti južnih Slavena jeste Ivo Andrić. Niti jedan drugi pisac iz ovih krajeva nije doživio da se o njemu toliko priča, i o djelu, i još više o liku, o čemu razgovaraju lica koja nikada nisu čitala njegove knjige. Među ljubiteljima ozbiljne književnosti Andrić je uvažen kao klasik, majstor koji je stvorio remek djela, romane i pripovijetke koji se s nasladom daju čitati po više puta; ostali ili raspravljaju o tome čiji je Andrić pisac, ili raspredaju razne trivijalnosti i glasine u vezi s njim.
Najpoznatija, Nobelovom nagradom nagrađena Andrićeva knjiga, jeste roman “Na Drini ćuprija”. Ova neobična historija o mostu Mehmed-paše Sokolovića, briljantni primjer priče koja pripovijedajući o malom pripovijeda o velikom, aktuelna je već sedamdeset i pet godina. Prateći razvoj malog gradića Višegrada, okupljenog oko velikog kamenog mosta, pisac priča priču o Osmanskom i Austro-Ugarskom carstvu, usponu i padu jednog i drugog, a iz perspektive Bosne, tog zapadnog kraja jednog i istočnog kraja drugog carstva.
Iako je u novije vrijeme, uporedo sa procvatom najružnijih oblika nacionalizma među narodima bivše Jugoslavije, koji usljed nezavidne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti traže svoju veličinu u prošlosti, došlo do ponovne evaluacije Andrićevog rada, gdje su mnogi našli da je isti slabe kvalitete, činjenica je da su Andrićeve knjige bile i ostale nezaobilazne referentne tačke za sve one koje interesuje prošlost južnih Slavena, a naročito Bosne. “Na Drini ćuprija” je knjiga iz koje se, pored zvanične historije, na živopisan način može saznati i život malog, običnog čovjeka, koji na svojim sićušnim plećima nosi breme historije kao Sindibad moreplovac đavoljeg starca.
Jedno od najsnažnijih mjesta Andrićevog najpoznatijeg romana jeste prikaz smjene vlasti u Bosni s kraja XIX stoljeća, kao i društvenih promjena koje su nastale kao posljedica te smjene. U tih nekoliko desetljeća stvorio se čuveni bosanskohercegovački hibrid Istoka i Zapada, lijepi spoj pun prednosti, koji se zahvaljujući neslozi, toj urođenoj mani svih Slavena, izvrgnuo u nedostatak koji Bosni i Hercegovini s uspjehom ometa normalan razvoj do dana današnjeg, čineći od nje državu koja se na obje te strane svijeta pojavljuje uglavnom u ulozi prosjaka.
S obzirom na činjenicu da je devetnaesti vijek vrijeme urušavanja i raspadanja Osmanskog carstva, što se u udaljenoj provinciji Bosni odrazilo u vidu strašnog administrativno-narodnog haosa, dolazak Austro-Ugarske monarhije, prema Ivi Andriću, jedan je od rijetkih perioda višedecenijskog mira, progresa i blagostanja na ovim prostorima. Bio je to odjek posljednje četvrtine XIX stoljeća, onog relativnog blagostanja i prividnog, francjozefskog mira, kad je mnogi Evropljanin vjerovao da ima nepogrešivu formulu za ostvarenje stoljetnog sna o punom i sretnom razvitku ličnosti u opštoj slobodi i napretku.
Kao i svaka promjena državnosti, cijeli taj poduhvat krenuo je s vojskom, nastavio se preko činovnika, a dovršio sa dolaskom zanatlija i trgovaca kakvih ranije nije bilo, koji su ujedinjenim snagama uveli zaostalu osmansku provinciju u svijet moderne Evrope, naravno, u onoj mjeri koliko je to bilo moguće za jednu orijentalnu kasabu. Suštinski, naravno, nije se promijenilo ništa, ili jeste malo toga, ali u površnom smislu se promijenilo gotovo sve, uključujući i sam izgled višegradske kasabe, gdje se ni Stari most nije uspio održati u svojoj nekadašnjoj ulozi važne građevine koja spaja provinciju sa centrom.
Brojevi kuća, kanalizacija, javna rasvjeta, hotel, željeznica, nova zanimanja, moda, muzika, pića i naprave, sve je to stiglo u Bosnu sa dolaskom nove države, pa ako je narod na novotarije ispočetka i gledao sa podozrenjem, vrlo brzo ih je prihvatio sa onim mirom koji prati sve promjene u ljudskom životu koje taj život čine makar malo lakšim.
Dirljivo je, i u isto vrijeme komično, kako su se neke od tih promjena odrazile na društvo. Najbolji primjer nalazimo u uvođenju željeznice, fantastičnog izuma koji je ubrzao protok ljudi i robe deset-dvadeset puta, a u Bosnu stigao sa stotinjak godina zakašnjenja, među ljude od kojih većina nije ni slutila da tako nešto postoji. Opis seljaka, kaka na stanicu dolaze sa tri-četiri sata uranka, te zatim skaču na svaki pisak, spremni da se ukrcaju prije nego paklena mašina odjuri bez njih, jedno je od najsmješnijih mjesta u knjizi, koje na plastičan način pokazuje nezgodu zaostalog čovjeka prilikom susreta sa modernim svijetom. Ono što je pri tome tužno, jeste što je željeznica oduzela Starom mostu saobraćajnu funkciju glavne spojnice, preko tristo godina staru, a pri tome je opet dirljivo što Austrijanci popravljaju časnu starinu, pokazujući s time da u njihovoj filozofiji nije dobro samo ono što je korisno, već i ono što je lijepo. Usput da kažem – danas most Mehmed-paše Sokolovića boluje od iste bolesti od koje ga je Austrija tada izliječila, a to je osteoporoza stubova; nažalost, danas nema ko da ga liječi, pa ako se toga ne poduhvate Turska ili Austrija, sve su prilike da će ga moćna Drina, jednog dana koji nije više tako dalek, oboriti i progutati.
Austrijanci su u Bosnu uveli nešto što joj i sada nedostaje u velikoj mjeri, a to je pravilan i za sve isti red. Za razliku od starog sistema, koji se u posljednjih stotinjak godina ponajviše zasnivao na nasilju i pljačkanju, dok su mu zakoni uglavnom služili za to da se državni službenici i narod imaju na šta ne obazirati, sa vladavinom bečkog ćesara stiže vrijeme u kom zakoni postoje na dobrobit društvu, a održavaju se na snazi sa onom neumoljivošću koja je neophodna da bi jedan društveni sistem bio funkcionalan i smislen.
Britki Andrić nije propustio da kaže kako sve te pozitivne promjene imaju i svoju cijenu. Savremenost je skupa, pa nova država izvlači od naroda novac i druga dobra sa većim umijećem i uspjehom nego stara, ali na način toliko čovječniji i bolji da za jedan kratki čas iz Bosne nestaje osjećaja one gorke, brutalne nepravde, koja je bila na snazi za posljednjih stotinjak godina Osmanskog carstva.
Boris Lalić, Prometej.ba