Pitanja rada, radnika i procesa izgradnje važan su aspekt proučavanja arhitekture i razumijevanja terora, tvrdi povijesničar umjetnosti Paul Jaskot.
Paul Jaskot i Anne Kelly Knowles, digitalna rekonstrukcija kompleksa logora Auschwitz-Birkenau
Piše: Martina Domladovac
Povjesničar umjetnosti Paul Jaskot održao je 4. studenog, u Muzeju Holokausta u Washingtonu, predavanje Arhitektura Holokausta. Na predavanju je predstavio svoje istraživanje o planiranju i gradnji koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, prvenstveno tijekom 1943. i 1944. godine, s naglaskom na prisilni rad tisuća žena i muškaraca koji su u njemu sudjelovali.
Predavanje je održano u sklopu zaklade Joseph and Rebecca Meyerhoff Annual Lecture koja potiče istraživanje i promiče nova saznanja o Holokaustu. Važnost prostorne analize za njegovo proučavanje, bio je centralni element Jaskotova izlaganja koji se inače bavi istraživanjem Auschwitza i nacističkog sustava logora. U istraživanjima objedinjuje nacističke dokumente o gradnji, svjedočanstva preživjelih o prisilnom radu i digitalno mapiranje sistema logora s ciljem stvaranja integrirane povijesti Holokausta – kako se dogodio i kako je bio proživljen.
U intervjuu za časopis Architect iznio je razloge za proučavanje ove teme i svoje mišljenje o tome zašto su pitanja rada i izgradnje važna za povijest arhitekture. “Postoje dva razloga zašto činjenica da je izgradnja bila primarna aktivnost u Auschwitzu nije opće poznata. Prvenstveno, kad razmišljamo o nacističkoj arhitekturi, razmišljamo o dizajnu i završenoj zgradi, iako je arhitektura kao takva puno kompleksnija. Također, studije Holokausta zanemaruju kulturne aspekte – kao što je arhitektura – u odnosu na širi aspekt genocida, vojske i službenih politika nacističke države. Slično je i sa povjesničarima arhitekture koji razmišljaju samo o završenoj zgradi, ali ne i gradnji kao takvoj”, iznosti Jaskot.
Ističe kako je više od sto ljudi radilo nacrte i izračune konstrukcija logora. O njima se još uvijek ne zna mnogo, uglavnom postoje samo kao niz zatvoreničkih brojeva, no poznato je kako su među njima bili i učeni arhitekti, najčešće iz Poljske ili tadašnje njemačke Šleske. Unatoč tome što je to još uvijek bio prisilan rad, radnici na takvim poslovima imali su veće šanse za opstanak i uglavnom su se smatrali sretnima što ne moraju raditi teške fizičke polove na otvorenom.
Jaskot puno pažnje posvećuje intenzitetu izgradnje logora. Smatra kako svakako treba istražiti zašto je, unatoč stalnom slobodnom pristupu besplatnoj radnoj snazi, intenzitet izgradnje toliko varirao. Također, ističe kako suprotno od očekivanog, izgradnja nije tekla ravnomjerno od ulaza pa sve dublje u prostor, već se odvijala u različitim fazama. To objašnjava činjenicom kako su arhitekti, mnogi od njih školovani u Weimarskoj Republici, bili upoznati s novim teorijama urbanog planiranja, te su svoje planove prilagodili kaotičnoj organizaciji grada. Nova saznanja o tijeku izgradnje vizualno je prezentirao s geografkinjom Anne Kelly Knowles u obliku digitalne karte.
Posebno naglašava zanimljivu povezanost Holokausta s opsežnim povećanjem rada građevinske industrije 1920-tih i 1930-tih godina i sukladno tome njihov sve veći utjecaj na nacionalnu politiku. Pogotovo ako se uzme u obzir kako su sve velike građevinske tvrtke koristile prisilan rad i imale vlastite logore za radnu snagu.
Ovo su samo pojedini elementi istraživanja profesora sa Sveučilišta DePaul u Chicagu, čiji je fokus interesa kulturna povijest nacionalsocijalističke Njemačke i njenog poslijeratnog utjecaja na umjetnost i arhitekturu. Radi se o zanimljivom novom pristupu proučavanju arhitekture, baziranom na procesu njenog nastanka te se bavi svima uključenim u izgradnju, kao i njihovim radom. Time se dobiva i novi pristup arhitekturi i umjetnosti, kao i ostalih materijalnih ostataka povijesti.
Izvor: kulturpunkt