fbpx

Kapitalizam je havarija svijeta u kojem živimo. Klimatske promjene prijete izokrenuti naš planet do neprepoznatljivosti, potopiti obalna naselja, pogoršati suše i toplinske valove i ojačati ekstremne vremenske uvjete.

ecosocialism

Najštetniji od učinaka padaju, naravno, na leđa najsiromašnijih ljudi na svijetu. Pretjerani izlov ribe doveo je ribarstvo do kolapsa, regije u kojima živi gotovo polovica svjetskog stanovništva oskudne su svježom vodom, industrijska poljoprivreda potpomognuta umjetnim gnojivom iscrpila je hranjive tvari iz tla, šume se bjesomučno krče kako bi se stvorilo mjesta za industrijske kulture i farme goveda, brzina izumiranja usporediva je s onom iz prethistorijskih, meteorima iniciranih apokalipsa.
Ovo nisu problemi koji mogu biti riješeni olako. Ljudska aktivnost transformirala je cijeli planet na načine koji sada prijete našem životu na njemu – jednima više nego drugima. Ali ako istaknemo da nije čovječanstvo kao takvo, nego kapitalizam onaj kojeg trebamo smatrati odgovornim, čut ćete poznatu repliku: pa i socijalizam šteti okolišu! Proizvodnja u Sovjetskom savezu isto je bila bazirana na fosilnim gorivima, osiromašenom poljoprivrednom tlu, zagađenim rijekama i iskrčenim šumskim prostranstvima.

Istina je da izvještaj o zaštiti okoliša SSSR-a ne može poslužiti kao inspiracija. Svejedno, to ne znači ni da kapitalizam može riješiti naše probleme s okolišem, kako umjereno zeleni poduzetnici ističu, ili da moderno industrijsko društvo mora u potpunosti biti napušteno, kako zagovaraju neki zagovornici duboke ekologije. Kapitalizam u svakom slučaju može preživjeti sve lošije ekološke uvjete, barem na neko vrijeme, ali to znači da će preživljavati u uvjetima ekološkog aparthejda – sigurnost i udobnost za bogate, a rastuća neimaština za ostale.
Socijalistički san 20. stoljeća o povećanju proizvodnje u svrhu postizanja izobilja i jednakosti čini se sve teže ostvarivim. Marksisti su smatrali da će se komunizam izdignuti među postkapitalističkim uvjetima nevjerojatnog izobilja: jednom kada kapitalističke mašine zabruje, obuzdat ćemo ih i iskoristiti za dobrobit svih. Ali mašine više ne mogu pokretati fosilna goriva i suvremeni potrošački kapitalizam nije izobilje koje smo imali na umu. Sada ne samo da moramo obuzdati načine proizvodnje, moramo ih transformirati.

Također trebamo i drugačiju viziju budućnosti od one koju odnedavno predlaže ljevica. U posljednje vrijeme zelena ljevica naginje anarhiji koja je nepovjerljiva prema masovnoj proizvodnji i koncentriranoj moći, bilo privatnoj ili javnoj. Ovo ne bi trebalo iznenađivati – ekološki problemi usko su vezani za pojedina mjesta, tako da uglavnom i potiču ograničena, lokalna rješenja. Ali klimatske promjene i ostale ekološke krize koje proizlaze iz globalnih sustava proizvodnje i potrošnje predstavljaju sustavne probleme političke ekonomije – adresiranje tih problema zahtijevat će više od alternativnih praksi. Osim toga, ekološki problemi ne mare za političke granice – ekološka međuovisnost još jedan je podsjetnik da održivost možemo postići samo globalnom solidarnosti.
Kakvoj budućnosti treba težiti socijalist 21. stoljeća? Kako možemo postići pravedno društvo, a da se ne oslanjamo na fosilna goriva ili pogoršavamo ostale oblike uništavanja okoliša?

U traženju odgovora, socijalisti bi se trebali ugledati u tradiciju socijalističkog feminizma, usredotočenog na rad koji će život učiniti podnošljivim. Socijalističke feministkinje već dugo ukazuju na napore socijalne reprodukcije – aktivnosti potrebne za unapređivanje nadničara, kako individualno, tako i diljem generacija, poput obrazovanja, brige za djecu, domaćinstva i pripreme hrane. Borbe oko socijalne reprodukcije bile su fokusirane na zahtjeve i mogućnosti života izvan tvornica i imaju nas mnogočemu poučiti o novim načinima življenja. Također trebamo cijeniti i rad ekološke reprodukcije – prepoznati da aktivnosti ekosistema održavaju zemlju mogućnom za ljudskih život te se shodno tome i brinuti za njih. Dok neki socijalisti teže izobilju svega za sve, ekolozi nastoje istaknuti pretjeranu konzumaciju kao primarni problem degradacije okoliša. Ali nije svaka potrošnja jednaka.

Kapitalizam se oslanja na jeftine inpute u obliku rada i okoliša kako bi proizveo jeftina dobra. Kao rezultat, sustav konstantno urušava standarde kako okoliša, tako i cijene rada. Jeftina dobra nisu nužno loša, ali ne bi trebala biti ni proizvedena pod cijenu radnika ili ekosustava. Cilj socijalističkog društva nije ugušiti popularnu potrošnju, nego stvoriti društvo koje naglasak stavlja na kvalitetnu života, umjesto na kvantitetu stvari.
Trebamo pronaći načine da živimo raskošno, ali i umjereno, estetski, radije nego asketski. Umjesto začaranog kruha posla i kupovine, život u niskougljičnoj socijalističkoj budućnosti bio bi orijentiran na aktivnosti koje život čine prekrasnim i ispunjavajućim, ali zahtijevaju i manje intenzivno iskorištavanje resursa: čitanje knjiga, podučavanje, učenje, stvaranje glazbe, gledanje predstava, plesanje, bavljenje sportom, odlaženje u park, planinarenje, druženje.
Stabilna raspodjela javnih dobra značila bi uživanje u zajedničkim luksuzima, istovremeno smanjujući rasipne oblike privatne potrošnje. To podrazumijeva svima cjenovno dostupno stanovanje, besplatan javni prijevoz, kako unutargradski, tako i prigradski, kako bi se ljudi mogli lakše kretati bez posjedovanja automobila, prostrane parkovi i vrtovi koji pružaju predah od dnevnih aktivnosti, podršku različitim umjetničkim i kulturnim formama i mnoštvo mjesta za javnu edukaciju i rekreativne svrhe poput knjižnica, igrališta i kazališta.

Gradovi se često promatraju kao ključni dijelovi zelene budućnosti zbog gustoće njihove energetske učinkovitosti, ali zeleni gradovi zahtijevaju više od urbanog planiranja i visokih zgrada. Socijalizam mora povratiti grad kao mjesto borbe i solidarnosti kako bi ostvario želje i potrebe – omogućio javne resurse kao sredstva emancipacije i rasta te inzistirao na javnim mjestima kao mjestima ljepote i užitka.

Kapitalisti obećavaju da će tehnologija riješiti sve ekološke probleme. Tehnološka rješenja nisu panaceja, ali rješenje nije ni prepuštanje tehnologije rizičnim kapitalistima: utopijski socijalistički projekti dugo maštaju o boljem svijetu izgrađenom na kombinaciji ljudskih sposobnosti, prirode i tehnologije. Današnje tehnologije – od obnovljivih izvora energije do biotehnologije – dio su obećanja o održivoj budućnosti. Svejedno – dok god su privatno kontrolirani, proizvedeni samo onda kad su profitabilni i dostupni samo onima koji si ih mogu priuštiti, njihov potencijal bit će iskorišten samo kako bi služio kapitalistima. Socijalističko društvo trebalo bi podržavati istraživanje problema u kojima rješenja nisu profitabilna i osigurati da tehnologije budu iskorištene za opće dobro. Posebno je energija od ključne važnosti – korištenje energije odgovorno je za polovicu emisije ugljičnog dioksida i podupire moderan život u svakom smislu. Tehnologije obnovljive energije, posebice solarna energije, bogat su izvor čiste energije.

Iako se solarna energija čest promatra kao energija skromnih razmjera, privatne tvrtke montiraju ogromne solarne farme, tako predstavljajući sebe kao ambasadore čiste energetske budućnosti. U međuvremenu, deregulacija i privatizacija električnih usluga u neoliberalnoj eri uništila je mogućnost javnosti da izgradi novu međusobno povezanu električnu infrastrukturu koja bi omogućila tranziciju prema čistim izvorima energije.

Socijalističko društvo trebalo bi izabrati koje izvore energije želi koristiti i koliko brzo bi se ta tranzicija trebala dogoditi, imajući na umu ono što znamo o ekološkim i zdravstvenim dobrobitima i društvenim potrebama, radije nego s obzirom na profit. Mogli bismo proizvoditi istu energiju u većim razmjerima i sagraditi infrastrukturu koja bi je učinila upotrebljivom i pristupačnom svima. U isto vrijeme, nove tehnologije ne znače same po sebi progres – novi medicinski uređaji, na primjer, ne znače uvijek i bolju njegu, iPadovi ne znače nužno bolje obrazovanje, dapače, često bude upravo suprotno.
Socijalističko društvo donosilo bi odluke o proizvodnji i implementiranju novih tehnologija bazirano na demokratski izabranim ciljevima, umjesto bezumnog proizvođenja i trošenja u svrhu održavanja profita različitim industrijama. Mogli bismo osigurati da svi imaju pristup čistoj i jeftinoj struji, radije nego da trošimo resurse na izradu elektroničkih igračaka za bogate.

I dalje bi postojale ekstraktne aktivnosti, velike elektrane i industrijski pogoni u održivom socijalizmu. Neke od njih će biti nakazne, neke će narušavati lokalne ekosustava, ali umjesto da štetu koju prouzrokuje moderna industrija tovarimo na one ljude koji imaju najmanje moći nositi se s njom – poput radnika, manjinskih i autohtonih zajednica – donosit ćemo savjesne odluke o tome koju štetu ćemo prihvatiti, gdje i kako će se ona materijalizirati, stavljajući prioritet na perspektivu i potrebe onih koji već ionako predugo pate zbog iste.

Obradive površine nećemo tretirati samo kao pustopoljine i prepoznat ćemo da mehanizacija i industrija ne moraju nužno predstavljati uništenje. Mogli bismo plaćati troškove smanjivanja uništenja okoliša, radije nego da činimo rezove kako bismo nadjačali konkurenciju.
Kapitalizam je začet na zatvaranju javnih i zajedničkih dobara u svrhu privatnih koristi, a prijašnje je vlasnike ostavio praznih ruku. Kolektivno vlasništvo sredstava za proizvodnju trebalo bi uključivati zajedničko posjedovanje zemlje, oceana i atmosfere. To ne bi podrazumijevalo samo dijeljenje resursa koje ti prostori generiraju, već i zajedničko odlučivanje tome kako ih iskoristiti. Socijalističko društvo iskoristilo bi znanstvena saznanja o ekološkim kapacitetima kako bi upravljalo i reguliralo te prostore, radije nego da ih ustupi hirovima industrije – slušali bismo onih 98% znanstvenika koji tvrde da se klimatske promjene uzrokovane ljudskim faktorom upravo događaju, a ne laži koje nam serviraju lobisti za fosilna goriva.

U socijalizmu, odluke o resursima donosili bismo demokratično, imajući na umu na ljudske potrebe i vrijednosti, a ne povećanje profita. Ekološki održiv socijalizam ne temelji se na održavanju idealiziranog koncepta netaknute prirode. Radi se o odabiranju svijeta koji stvaramo i u kojem živimo, o prepoznavanju da dijelimo taj svijet s drugim vrstama i ljudima. Svijet u kojem je moguće živjeti je svijet u kojem svatko može imati dobar život, umjesto da životari kako bi preživio.
Taj će svijet trebati šume koliko i tvornice, utočišta u divljini koliko i gradove. Nastojat ćemo omogućiti dobre poslove ljudima, ali ćemo i raditi manje – razmišljat ćemo o tome koji poslovi zaista trebaju biti obavljeni, umjesto da stvaramo poslove samo kako bismo ljude držali zaposlenima.
Nastojat ćemo neke prostore ostaviti slobodnima od ljudske upotrebe i štitit ćemo prostore za divljač, ali istovremeno omogućiti ljudima da pobjegnu od gradskog života i provedu vrijeme u obnovljenim ekosustavima. Trudit ćemo se proizvoditi dovoljno kako bi svi živjeli ispunjene i bogate živote, umjesto da akumuliramo privatna bogatstva.
Kada naše potrebe budu zbrinute, u opuštenim odnosima s drugim ljudima i vrstama te s dovoljno vremena za što god želimo, spoznat ćemo naš ljudski potencijal.

Alyssa Battistoni

Prevela i prilagodila Sara Sharifi

Libela

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU

Životna sredina - Arhiv

Septembar 2019
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 1 2 3 4 5 6