fbpx

Sanja Ivekovic

Sanja Iveković, "Eppur si muove" (Oaza Books, Zagreb 2020.): Knjižica naše istaknute vizualne umjetnice preuzima format flipbooka.

Piše: Ivana Meštrović

Pokret, onaj filmski, mehanički, sažima se uvriježeno u pravilnom ritmu redanja od po dvadeset i četiri slike. Dok radnici izlaze iz tvornice, vlak ulazi u stanicu, konj se proteže u galopu i prelijeće ptica, ostvaruje se retinalna prilagodba, bazična narativna pokretljivost i vitalni signal, izvodi i razvodi društvena struktura u sklopu biranog reprezentacijskog prostora.

Otkad znamo za sebe živimo sa slikama, otkad znamo za sebe bilježimo slike, otkad znamo za sebe stremimo za pokretom. No što o tome reći danas, kada nam pokret tako spontano i nesmetano iščezava iz ruku, kada naše kretnje tako svjesno i svojevoljno sporije teku? Prema čemu stremi naša percepcija, koje kretnje bilježi naše oko u prostoru tog jednog ponavljajućeg kadra? Svedeni na osnovu, vraćeni na početnu postavku.

Ima par dana da mi je pod ruke donekle slučajno došla, još svježa iz tiska, jedna knjižica. Znakovita naziva, "Eppur si muove", realizacija je to naše istaknute vizualne umjetnice, postojanog kritičkog stava i snažne feminističke posture, Sanje Iveković. Razveselilo me je spoznati da unutar sveopće tendencije sužavanja prostora za pokret, rad i smisao, Sanja Iveković, kao i uvijek, iznalazi način za komunikaciju svojih stavova glede općeg stanja stvari.

Njezina je gesta i ovog puta direktna, a proizvedena knjiga preuzima format flipbooka, koji funkcionira na način prvih filmskih istraživanja satkanih u kratkom fotografskom slijedu; dok vlastitim palcem vrtiš slike razlomljenog pokreta, rekreira se upravo taj isti pokret. To DIY 1:1 kino u Sanjinoj režiji svjetlo baca na hrčka na kotaču koji se vrti ukrug, i tako unedogled, dok god našem palcu odgovara ta igra. Negdje na kraju, prije novog početka, stoji kratka autoričina nota, koja napominje da su izvor za sliku stillovi iz njezine video-instalacije "Svjetionik", kronike ovih prostora s kraja osamdesetih i devedesetih, u kojoj Iveković koristi sebi svojstvenu metodu sažimanja osobnog i javnog, združujući dokumentarne materijale preuzete s televizije i snimljene prizore iz svakodnevnog života. Danas se sve svodi na hrčka kao alegoriju uz kojeg se paralelno vrti i titl, postavljen lijevo od slike. Spomen je to na političke pokrete koji prate autoričin život, od studentskih pokreta u SAD-u, Europi i SFRJ 1968. do političke platforme Zagreb je naš 2017. i bjeloruskih demokratskih pokreta 2020.

Zanimljivo je da je ovu suradnju inicirao i producirao dizajnerski kolektiv Oaza, i da je skoro pa paralelno izašla i umjetnička knjiga Nine Kurtele, koja se značenjski nadovezuje na onu od Iveković. Knjiga naziva "365 rutina" sažima projekt iza kojeg je stajala jasno postavljena struktura dviju protagonistica, vizualnih i izvedbenih umjetnica, Nine i Hane (Erdman) u trajanju od godine dana. One su svaki dan putem interneta dijelile osmerotaktnu sekvencu pokreta s ciljem stvaranja zajedničke nadovezujuće koreografije u loopu, prkoseći distanci i tadašnjim realnostima nomadskog života, koji se svodio na prolazne susrete i egzistencijalni tremor koji nosiš iz projekta u projekt. Danas su okolnosti donekle drugačije, no prekarne pozicije kulturnog rada i djelovanja u pandemijskim uvjetima još razvidnije, dok nam je život ogoljen do srži. No utješno je da postoje kontinuirani dijalozi između različitih okruženja, prostora i vremena, podsjećajući nas na srž umjetničkog stvaranja, suradnju, prijateljsku etiku, solidarnosti i otpor.

Naša je egzistencija, bazno, možda sizifovski zapis kretanja u krugu, no ograničenjima usprkos valja ustrajati u kretnji, kako za generacije nekad, tako i za one sad.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU