fbpx

Elizabet

Elizabeth Strout, ‘Olive, iznova’ (s engleskoga prevela Patricija Horvat, Profil, Zagreb 2020): Malo je junakinja koje nas u pelenama za inkontinenciju vode kroz burna vremena.

Piše: Dragan Jurak

Jedanaest godina je prošlo između dva romana o Olive Kitteridge. Puno je to vode ispod mosta. Za to vrijeme Elizabeth Strout je objavila dva romana, ‘Braća Burgess’ i ‘Zovem se Lucy Barton’, te zbirku priča ‘Sve je moguće’, u Americi su se stvorile podjele kakvih nije bilo još od šezdesetih, a Olive Kitteridge, umirovljena profesorica matematike iz Nove Engleske, doživjela je duboku starost. Nema puno junakinja u pelenama za inkontinenciju. Junakinja koje ne kontroliraju crijeva. Još ih je manje koje nas u pelenama vode kroz burna vremena. Olive je uvjerena da fašizam kuca na vrata Amerike. Zemlja je u užasnom stanju. Kao majka i baka, Olive se brine za budućnost svoje djece. Briga je to s kojom starica ništa ne može učiniti. Baš kao što ništa više ne može učiniti ni s odnosom prema svojem pokojnom prvom mužu, kojem nije bila dobra žena, i s odnosom prema svojem sinu, kojem nije bila dobra majka.

Roman ‘Olive Kitteridge’ proglašen je najboljom knjigom 2008. u izboru Washington Post Book Worlda, Chicago Tribunea i Wall Street Journala, a 2009. nagrađen je Pulitzerovom nagradom za književnost. Kroz trinaest pripovijedaka, nekih samo rubno vezanih uz naslovni lik, Elizabeth Strout (1956.) ispisivala je dane starenja svoje junakinje. Sada kroz novih trinaest priča certificirana newyorška gerontologinja (porijeklom također iz Mainea) ispisuje zadnje godine i zadnje dane Olive Kitteridge. Tu je sada život u novom braku, ali i život u staračkom domu. Tu je osobni život jedne netipične junakinje, ali tu je i život s omrznutim narančastim predsjednikom čije se naljepnice pojavljuju na stražnjim stranama kamioneta. Broj trinaest, broj priča u oba romana, pritom možda nije slučajan. Njega možemo gledati kao broj nesreće, znak Busha i Trumpa. Ili kao broj izdaje. U simbolici Biblije broj trinaest, Judin broj, broj je trinaeste osobe na posljednjoj večeri. One koja će izdati. Olive Kitteridge kroz oba romana imat će dubok osjećaj da je izdala svoje bližnje, i prvenstveno samu sebe.

U prvom romanu Elizabeth Strout ušla je u sivu zonu društvene marginalnosti i iščekivanja kraja, bolesti i samoće u kojima starci tavore, i pronašla tamo čitav jedan izvanredan život: dramatičan i intenzivan, koliko i običan i tipičan. U ‘Olive, iznova’ sve je to učinila još jednom, s još jačim efektom. Ulozi kao da su povećani. Teško kao da je postalo teže. Tama gušća. Sredovječnost slijedi starost. Busha slijedi Trump. Odsutnost emocija prema prvom mužu slijedi žal za propuštenim, neučinjenim, a drugom mužu slijedi zaborav. Umiranje je dug i mučan psihofizički proces, povremeno poetičan, najčešće tragikomičan. U jesen i zimu vrijeme gazi sve jednako, i prirodu, i ljude.

Svi rukavci trinaest priča ne mogu se pohvatati. To je i namjera rukopisa. Neki likovi ulaze u radnju i pokreću glavne likove, druge likove, neki tek uđu i izađu. Prizori se gomilaju i raspršuju. Ostaju zaboravljeni po kutovima romana. Sve je gusto, a ujedno prozračno: poput šume koja prosijava svjetlost. Koncept romana sastavljenog od više ili manje povezanih priča nameće se kao superiorna forma. Tko tako ne piše, ništa ne piše. Tko nije napisao ‘Olive’, ne postoji. Dojam će ubrzo popustiti. Polako ćemo izaći iz romana, njegov intenzitet će popustiti. No dojam ipak ne vara u potpunosti. ‘Olive, iznova’ jedan je od velikih romana našeg vremena.

Novosti

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU