fbpx

alan ford 3

Piše: Neven Šimić

Umjetničkih i pop kulturnih asocijacija na New York je mnoštvo. To je grad čiju su umjetničku scenu i kulturni identitet oblikovali Billie Holiday i Charlie Parker, Woodie Allen i Martin Scorsese, Andy Warhol i Roy Lichtenstein, Vladimir Nabokov i Paul Auster, Anne Sexton i Sylvia Plath, Arthur Miller i Elia Kazan, Joni Mitchell i Patty Smith, Velvet underground i Ramones, Lady Gaga i Lana Del Rey, Bitnici i pop art, Broadway i Marvel comics, doo wop i CBGB, Studio 54 i hip hop… Lista je impresivna i beskonačna. Ali New York je također asocijacija na jedan strip koji s ovim gradom nema ama baš ništa. Osim činjenice da se radnja stripa dešava baš u New Yorku. Riječ je, naravno, o Alan Fordu.

Druga asocijacija na ovaj strip, puno jača u odnosu na onu njujoršku, jeste Jugoslavija. Zašto Jugoslavija, pita se prosječan neupućenik u strip kulturu. Pa zato jer je socijalistička Jugoslavija zemlja u kojoj je Alan Ford dosegnuo svoje zvjezdane vrhunce. U Jugoslaviji je ovaj strip bio popularniji nego u rodnoj mu Italiji. Zašto je neki pop kulturni proizvod poput Alan Forda tako moćno zaživio baš u SFRJ? Ili zašto je, recimo, film Valter brani Sarajevo bio toliko popularan u Kini? Pitanja su to koja godinama i decenijama intrigiraju. Za odgovor na prvo pitanje, tri su važna imena: Magnus, Bunker i Brixy. O njima nešto kasnije.

Monty Python prije Monty Pythona

Alan Ford bio je važan dio odrastanja i tinejdžerske kulture u Jugoslaviji, neka vrsta generacijskog trademarka. U tom kontekstu zanimljivo je uspoređivati ondašnjeg jugoslovenskog tinejdžera i njegovog ovovremenog vršnjaka, milenijalca, pripadnika Z generacije, kakogod. Prvi, osim Alan Forda, kupuje na obližnjem kiosku stripove iz Lunov Magnus strip edicije, Zlatne serije i drugih tadašnjih izdanja, oduševljavajući se pustolovinama Zagora, Mister Noa, Dylan Doga… Drugog više zanimaju stripovske ekranizacije na Torrentu ili Netflixu. Prvi čita Alan Forda u roto izdanju zagrebačkog Vjesnika, drugi kao digitalizirani proizvod u pdf formatu. Ova dva tinejdžera imaju i različite kulturne preferencije i prakse. Prvi kupuje lp ploče u Jugotonu, zaražen je punk-rock estetikom i mašta da ima vlastiti bend. Drugi se koristi Youtube prečicom kako bi svoje muzičke ideje i afinitete predstavio svekolikom onlajn pučanstvu. Prvom je Alan Ford nezamjenjiv dio odrastanja i razbibrige, drugom zanimljiv arheološki ostatak jednog izgubljenog vremena.

Samo, bilo bi pogrešno Alan Forda isključivo vezati za tinejdžersku kulturu. Zapravo, Alan Ford je više bio strip za odrasle koji je savršeno probijao generacijsku barijeru prema dole, nametnuvši se kao vrhunsko transgeneracijsko stripovsko štivo. Alan Ford parodira široku paletu stvarnih i fikcionalnih likova, od Robin Hooda i James Bonda do raznih likova iz hladno-ratovske i drugih historijskih epoha. Parodira sâmo društvo, sâmu povijest. S tim u vezi, neizbježne su poetičke analogije Alan Forda i Monty Pythona. Alan Frod je bio strip varijanta skeča i parodije, Monty Python prije Monty Pythona. Svaka epizoda ovog stripa, koju potpisuje dvojac Magnus & Bunker, doima se kao dobro osmišljen skeč, kao montipajtonovska društvena parodija. A tu je i jedna zanimljiva podudarnost – prvi broj Alan Forda i prva epizoda Letećeg cirkusa Montyja Pythona pojavili su se iste, 1969. godine, što će reći prije ravno 50 godina, s tim da je Alan Ford koji mjesec stariji.

Vatromet likova

Likove u Alan Fordu čini skupina diletanata s društvenog ruba i šarolikih karaktera kojima se namjestilo da postanu tajni agenti. Oni djeluju u okrilju tajne organizacije poznate kao Grupa TNT. Nerijetko doživljavaju james-bondovske avanture, ali daleko od bilo kakvog glamura. Smokinzi, kazina, kokteli, lijepe žene i bijesni automobili ne postoje u njihovom svijetu. Osim možda u snovima naslovnog lika (vidjeti epizodu: Žalosna priča o mladom bogatašu).

Broj 1 je vođa ove tajne družine, nešto kao M iz serijala o James Bondu. Neobično je živahan paralitik slonovskog pamćenja. Niko ne zna koliko ima godina. Pretpostavlja se da je Metuzalem njegov mlađi brat. Tu su i pajdaši mu iz prošlosti, Homer, Julije Cezar i Karlo Veliki, svi odreda dobro mlađi od njega. Nepopravljivo je autoritaran i još nepopravljivije škrt. Ima nekonvencionalne metode zavođenja discipline – koristi drveni štap kao pedagoško sredstvo da ošine po tintari svakog ko se usprotivi njegovom autoritetu. Najčešća žrtva njegove štap-pedagogije je impulsivni Bob Rock. Autor je mudrosti iz naslova teksta.

Bob Rock je tajni agent malog rasta i velikog nosa, karikaturalni hobit u odijelu Sherlock Holmesa. Arthur Conan Doyle teško da je mogao i zamisliti da će njegov najpoznatiji fikcionalni lik reinkarnirati kao nosati cinik u jednoj komičnoj stripovskoj travestiji. Lik Bob Rocka ujedno je i autoironični portret Roberta Raviole Magnusa, najzaslužnijeg za vizualni identitet ovog stripa. Njegov karakter obojen je ciničnim grimasama i zajedljivim verbalnim žaokama. Otrovno duhovit i sarkastičan, Bob je možda i najsmiješniji lik ove stripovske franšize. Brzog je jezika i vulkanskog temperamenta. Lako se usplahiri i plane. Laki je malo nervozan, rekao bi Milutin Topalović.

Tu je i Sir Oliver, uglađeni engleski plemić a zapravo sitni prevarant i probisvijet. Otmjeni hohštapler s monoklom i cilindrom, kombinacija uglađenog snoba i seoske varalice. Džeparoš svjetske klase i ljepljivih prstiju kojima temeljito prazni ženske torbice i tuđe džepove. Policija nikako da mu doskoči. Halo Bing, kako brat, rečenica je koja se urezala u kolektivnu memoriju Alan Ford fanova štokavskog imaginarija.

Jeremija je stripovsko oličenje hipohondra, moliereovski komičan i trajno nesretan što nema vlastitu apoteku. Najbolji mu je pajdaš unutar grupe TNT Debeli Šef, lijeni menadžer glavnog sjedišta grupe – oronule i propuhu izložene legendarne cvjećarnice u njujorškoj Petoj aveniji. Obojica su razvili strast prema spavanju i dokolici.

A tek Grunf. Njemački veteran s iskustvom oba svjetska rata i izumitelj s letačkim iskustvom. Nacistička prošlost povremeno oživi u njegovoj gestikulaciji. Pa bi kolege iz grupe TNT nerijetko pozdravljao visoko uzdignutom rukom, mjereći valjda neke imaginarne kukuruze u Bavarskoj. Njegovi su izumi legendarni a slogani još legendarniji, najčešće ispisani na majici: Bolje izdati knjigu nego prijatelja, Bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti, Bolje ispasti budala nego iz vlaka, Prvo hopni, pa reci skoč

Alana Forda, prostodušnog i naivnog naslovnog junaka, lijepo je nacrtao Miljenko Jergović, portretirajući ga i stavljajući u kulturno-povijesni i vremenski kontekst: “Alan Ford lijep je i mlad, po zanimanju reklamni crtač i kopirajter. Plavokos, u crnim uskim hlačama i dolčevitki, prototip je studenta egzistencijalista s kraja šezdesetih, iz onoga posljednjeg idealističkog doba Europe, kada su se mladići odlučivali na samoubojstvo iz filozofskih razloga.” Jergović je jednim potezom oslikao Alana i cijelu jednu epohu, pokazujući i ovdje da vješto barata perom i sociološko-literarnim figurama. Manje je poznata činjenica da je kao vizualni predložak za lik Alana Forda uzet Peter O’Toole, u to vrijeme poznati irski glumac.

Tu je i čitava paleta sporednih likova, a od glavnih negativaca u stripu najznamenitiji je legendarni Superhik. Ranije spomenutu montipajtonovsku uvrnutost savršeno utjelovljuje baš Superhik. On je super-zlikovac kojemu vino daje posebne super-moći – alkoholni zadah kojim obara s nogu. Doslovno. Superhik je pijani Robin Hood, iščašena verzija notingemskog borca za socijalnu pravdu koji krade siromašnima da bi dao bogatima. Superhik je očita parodija i na Supermana, još jednog stripovskog junaka koji je kasnije zaživio na malim i velikim ekranima.

Kritika društva

Osim stripovske komike koja je stavljena u prvi plan, Alan Ford je u podtekstu lucidan i vispren društveni komentar. Tadašnji svijet polariziran je na dva suprotstavljena ideološka bloka. Vrhunac je hladnoratovske epohe i to je širi društveni kontekst unutar kojeg nastaje ovaj strip. Uži društveni kontekst je tadašnja Italija u kojoj cvjetaju mafija i korupcija. Svi likovi u stripu nose pečat vremena i prostora unutar kojeg su nastali. Mada se alanfordovski društveni apsurdi prepoznaju u današnjim balkanskim društvima.

Alan Ford je kritika kapitalističkog društva, socijalne neosjetljivtosti, klasnog raslojavanja. Urnebesna je epizoda Pas za milijun dolara u kojoj se dio radnje dešava na plaži, podjeljenoj na dva dijela: plaža za bogate i plaža za siromašne. Skoro da bi se moglo reći: dvije plaže pod jednim krovom. Plaža je u ovoj epizodi odijeljena zidom, što je vjerovatna aluzija na Berlinski zid. Alan Ford je gorka metafora, i ne samo metafora, rodJačkog kapitalizma i tipa socijalne osjetljivosti kakva je zaživjela u većini balkanskih državica nakon kraha Jugoslavije. Alan Ford je i kritika svake autoritarnosti, u stripu najviše izražena kroz lik Broja 1.

Veliki trojac

Ovaj strip krase i poseban mu šarm daju jezik i neverbalna komunikacija, odnosno duhoviti dijalozi i crtež na granici karikaturalnosti. Jezik i crtež u stripu predstavljaju dva zasebna narativna elementa, istovremeno funkcionirajući kao duhovita cjelina. Glavni krivci za oba rečena elementa su Roberto Raviola i Luciano Secchi, očevi i idejni tvorci Alan Forda. Raviola i Secchi puno su poznatiji kao kreativni dvojac Magnus & Bunker. Grotesknim crtanjem likova i vizualnim porukama i metaforama, kroz mimiku, gestikulaciju i grimasu, Magnus daje poseban vizualni ton Alan Fordu, dok je Max Bunker zadužen za stripovsku leksiku i stilistiku, odnosno dijalog i jezičke dosjetke u kojima dominiraju crni humor, ironija i sarkazam. Udruživanjem ove dvije kreativne energije nastao je jedan intelgentan i duhovit pop kulturni proizvod. Magnus & Bunker zajedno potpisuju prvih 75 epizoda ovog stripa. Kasnije, kada je pukla suradnja između ove dvojice, i kvaliteta Alan Forda osjetno je pala.

Za pozitivnu recepciju Alan Forda u Jugoslaviji iznimno je zaslužan kreativan prijevod Nenada Brixyja, zagrebačkog pisca i novinara. Povremena Bunkerova kreativna posrtanja Brixy je pretvarao u sjajne jezičke minijature i dosjetke, prilagođene ovdašnjem čitatelju. Pa je u tom smislu on barem jednako zaslužan za dobar prijem Alan Forda u Jugoslaviji. Brixyjev jezik zaživio je u svakodnevnom govoru, popularizirajući jezik zagrebačkog asfalta kroz AF likove. Magnus, Bunker i Brixy veliki su trojac alanfordovske komike i estetike.

Vratimo se opet dvojici tinejdžera s početka teksta. Bilo bi zanimljivo čut razgovor ova dva tinejdžera i generacijska primjerka kako razmjenjuju iskustva negdje u vremenskoj čekaonici. Teško da bi u prvih pola sata jedan drugog razumjeli. Kasnije bi našli zajednički jezik i radoznalo jedan drugog propitivali o svom vremenu, pitajući se između ostalog kako su Bob Rock, Grunf i ostali antijunaci preživjeli milenijske mijene, o(p)stajući na policama balkanskih trafika ili pohranjeni u world wide web memoriju. Možda bi im upravo Grunf mogao dati odgovor na to pitanje: Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi.

DD

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU