fbpx

Yanis Varoufakis foto EPA Bernd Von Jutrczenka

 Foto: EPA/Bernd Von Jutrczenka

Na početku pandemije činilo se da je svijet dobio šansu za promjenu nabolje. Sve protivrječnosti kapitalizma postale su očigledne, zabrinuvši čak i njegove gorljive pristalice. Počelo se pričati o alternativama – o solidarnosti umjesto takmičenja, o radu za zajednicu umjesto rada za bogaćenje već bogatih, o skladnijem odnosu s prirodom umjesto opasne bjesomučne eksploatacije. Ova godine je te nade raspršila. Elite moćnih zemalja nastavljaju produbljivati klimatsku i ekonomsku krizu, istovremeno kreirajući vojno-političke napetosti kojima se prikriva jedina istinska podjela svijeta – na one koji imaju i one koji nemaju. (@RiD)

Zlo pandemije pružilo je Zapadu dobru priliku da ispravi svoje greške. Tokom 2020. godine činilo se i da hoće. Evropska unija je bila prisiljena razmišljati o fiskalnoj uniji. A Donald Trump uklonjen je iz Bijele kuće. Globalni Green New Deal odjednom nije djelovao nedostižan.

A onda je došla 2021. godina i neko je ugasio svjetlo.

Piše: Yanis Varoufakis

Trajno prikrivanje bankrota

Evropska centralna banka u svom prošlosedmičnom pregledu finansijske stabilnosti izdaje upozorenje obojeno egzistencijalnom tjeskobom: Evropa se suočava s balonom nekretnina koji sam sebe održava dugovima. Izvještaj je posebno vrijedan pažnje stoga ECB zna ko puše taj balon: sama ECB, kroz svoju politiku kvantitativnog popuštanja – što je učtiv izraz za stvaranje novca u ime finansijera. To je kao da vas ljekari upozore da vas možda ubija lijek koji su vam oni sami prepisali.

Najstrašnije je to što za to nije kriva ECB. Službeno je izgovor za kvantitativno popuštanje to što nakon pada kamatnih stopa ispod nule nije bilo drugog načina suprotstavljanja deflaciji koja prijeti Evropi. No taj mehanizam ima i skrivenu svrhu – produženje rokova otplate neodrživih dugova velikih korporacija koje posluju s gubitkom i, još više, ključnih država članica Eurozone (poput Italije).

Kad su evropski politički čelnici prije desetak godina, na početku krize eura odlučili da žive u poricanju golemih neodrživih dugova, morali su ovaj vrući krumpir baciti u krilo centralne banke. Od tada ECB provodi strategiju koju najbolje opisuje izraz trajno prikrivanje bankrota.

Par sedmica nakon udara pandemije, francuski predsjednik Emmanuel Macron i još osam šefova vlada Eurozone pozivaju na restrukturiranje duga kroz izdavanje odgovarajućih euroobveznica. U suštini predlažu da se, s obzirom na apetit pandemije za novim dugovima, dobar dio rastućeg tereta koji naše države ne mogu podnijeti (bez pomoći ECB-a) prebaci na šira i nezadužena pleća EU. To bi bio ne samo prvi korak ka političkoj uniji i povećanim panevropskim investicijama, nego bi se tako i ECB oslobodila obaveze produživanja rokova otplate nagomilanih dugova – koje zemlje članice EU nikada ne mogu otplatiti.

Avaj, ne bi suđeno. Njemačka kancelarka Angela Merkel ubila je tu ideju po kratkom postupku, ponudivši Mehanizam za oporavak i otpornost, koji je užasna zamjena. Ne samo zato što je taj mehanizam makroekonomski beznačajan, nego i zato što siromašnim holandskim i njemačkim glasačima čini izglede federalne Evrope još manje privlačnim – njih zadužuje da bi oligarsi Italije i Grčke mogli dobiti velike subvencije. Konačno, fond za oporavak je, uprkos elementu zajedničkog zaduživanja, osmišljen tako da ne čini ništa na restrukturiranju pomenutih nenaplativih dugova – a koje je pandemija umnožila.

Tako ECB nastavlja zadatak stalnog prikrivanja bankrota uprkos dvostrukom strahu svojih funkcionera: da će biti odgovorni za napuhavanje opasnog balona dugova i da im se klima službeno obrazloženje kvantitativnog popuštanja dok se inflacija stabilizuje iznad njihovog formalnog cilja.

Ni zelena ni tranzicija

Razmjere prilike koju je Evropa protraćila postaju očigledne na nedavno održanoj UN-ovoj Konferenciji o klimatskim promjenama (COP26) u Glasgowu.

Kako su lideri EU mogli ostatku svijeta držati pridike o obnovljivoj energiji kad bogata Njemačka gradi elektrane na lignit, Francuska udvostručuje svoju nuklearnu energiju, a svaka je druga država članica EU opterećena nenaplativim dugovima ostavljena da se sama bakće sa zelenom tranzicijom?

Pandemija je Evropi dala priliku da osmisli vjerodostojan plan za dobro finansiranu Uniju zelene energije. Da je prihvaćen plan s euroobveznicama, ECB bi, oslobođena trajnog prikrivanja bankrota, mogla podržavati samo obveznice koje Evropska investiciona banka izdaje za finansiranje Unije zelene energije. Dakle, da, Evropa je protraćila svoju šansu da vlastitim primjerom izvede svijet iz ovisnosti o fosilnim gorivima.

Naravno, nismo mi Evropljani jedini. Dok je američki predsjednik Joe Biden slijetao u Glasgow, kod kuće mu je uobičajeno korumpirana kongresna politika ionako već dosta reduciran zeleni program isijecala iz vrlo smeđeg zakona o infrastrukturi, gurnuvši klimatske promjene u zadnji plan. SAD, za razliku od Eurozone, bar imaju Ministarstvo finansija koje zajedno s centralnom bankom radi na održanju dugova održivim, ali su i SAD propustile veličanstvenu priliku da ulože u zelenu energiju i visokokvalitetne poslove koje generiše tranzicija s fosilnih goriva.

Kako je Zapad očekivao da će uvjeriti ostatak svijeta u prihvatanje ambicioznih klimatskih obaveza kad su Biden i Evropljani – nakon dvije godine pjevanja hvalospjeva zelenoj tranziciji – došli u Glasgow praktično praznih ruku?

Kako se 2021. bliži kraju, zapadnjačke se vlade, protraćivši svoju šansu da učine nešto u vezi s itekako jasnom i prisutnom klimatskom krizom, odlučuju fokusirati na vještački proizvedene brige.

Jedna je takva briga inflacija.

Iako se ubrzanje rasta cijena mora držati pod kontrolom, rasprostranjena poređenja sa stagflacijom 1970-ih naprosto su apsurdna. Tad je inflacija bila ključna za SAD koje su aktivno minirale sistem Bretton Woods da bi zadržale „pretjeranu privilegiju” dolara. Danas američkoj hegemoniji inflacija ne služi, nego je prije nuspojava oslanjanja američke ekonomije na proces finansijalizacije [nekontrolisan rast kredita, finansijskih tržišta i institucija, op.ur.] koji je 2008. godine implodirao [kreiravši globalnu finansijsku krizu].

Kina je druga iskonstruisana panika Zapada.

Novi hladni rat koji je pokrenuo bivši američki predsjednik Donald Trump, a Biden ga revno održava, ima nepriznatu svrhu: omogućiti Wall Streetu i Big Techu da preuzmu kineski finansijski i tehnološki sektor. SAD i EU – užasnuti napretkom Kine, recimo funkcionalnom digitalnom valutom njene centralne banke i makroekonomskim stavom znatno sofisticiranijim od njihovog vlastitog – odlučuju se za agresivan stav koji predstavlja bezumnu prijetnju miru i globalnoj saradnji neophodnoj za stabilizaciju klime naše planete.

Godina koja je započela s nadom završava turobno. A za to su odgovorne zapadne političke elite koje nisu u stanju (a možda i ne žele) da smrtonosnu pandemijsku i klimatsku krizu pretvore u priliku za očuvanje života.

IZVOR: Project Syndicate

S engleskog prevela: M. Evtov - rijecidjelo.ba

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU