fbpx

7gojko

Visoki predstavnik nema samo za protivnika jednog prononsiranog političkog razbojnika, već i predstavnike Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, koji su, otvoreno ili prećutno, na strani Dodikove antidržavne politike.

Još vidim veliki transparent na posljednjem spratu nekadašnje robne kuće Sarajka. “Paddy, spasi nas!” pisalo je. Bio je to naivni vapaj oko 300 radnika Sarajke, koji su preko noći završili na ulici. Iza njih je ostala opustošena i zaključana robna kuća u koju više nikad nisu ušli. Oni nisu shvatili da novi vezir nije došao da zbrinjava prevarene radnike, žrtve novouspostavljenog pljačkaškog kapitalizma i vladavine nacionalističkih elita, za koje su ti isti radnici listom glasali. U međuvremenu je na sličan način propalo na stotine mnogo većih i važnijih firmi, sve do čuvenog giganta Energoinvesta. Ashdownovo je bilo da brine o provedbi Dejtonskog sporazuma, motreći na ponašanje izabranih političkih predstavnika. Svoju taktiku otkrio mi je u razgovoru koji smo imali u njegovom kabinetu: “Vi znate da sam ja bio oficir komandos. Prije svake borbe uočio bih glavne ciljeve, a onda naredio juriš. Želio bih da i ovdje uočim glavne ciljeve. A onda ću jurišati.” I zaista, Paddy je jurišao. Dekretom je smjenjivao na desetine političara različitog nivoa, sve dok mu nalogodavci nisu rekli: “Dosta je, Paddy. Odloži svoj bič i pusti neka domaći lideri upravljaju zemljom kako znaju.” Danas je lako reći da je to bilo preuranjeno, ali namjere nisu bile loše. Ispostavilo se, međutim, da je put popločan najboljim namjerama i u ovom slučaju vodio u pakao. Kako god, bio je to početak kraja jednog ozbiljnog međunarodnog autoriteta koji je po završetku rata instaliran u Sarajevu. Propast aprilskog paketa učinila je i ovog britanskog komandosa gubitnikom. Uoči odlaska iz BiH najavio je novu političku strategiju: “Napuštamo dejtonsku fazu i prelazimo u briselsku.” A to je bilo ono što su tri interesne etnonacionalističke oligarhije najmanje željele da čuju. Nova strategija je završila u bosanskim političkim maglama, a osim po rasipničkom trošenju tzv. bonskih ovlasti, Ashdown je ostao upamćen i po tome što je burek uvrstio među pet najboljih jela koja je ikada kušao.

PISMO BIDENU

”Ja nisam Paddy Ashdown”, bio je izričit Christian Schmidt govoreći prošle sedmice u Parlamentu BiH. Iz toga se dalo zaključiti da će on krotiti razgoropađenog Dodika na drugi način. Ipak, stidljivo je pomenuo i bonske ovlasti: “Bonske ovlasti su u ladici i ja ne isključujem mogućnost da se ta ladica otvori.” Ali, događaji su u svega nekoliko dana poprimili veliko ubrzanje. Prije skoro 20 godina, ojađeni radnici Sarajke molili su Ashdowna da ih spasi od domaćih političkih prevaranata, a danas gledamo protest grupe građana ispred američke Ambasade u Sarajevu, koji od vodeće svjetske sile traže da se energičnije zauzme za spas države Bosne i Hercegovine. Protest je održan neposredno nakon posjete Bidenovog povjerljivog čovjeka Matthewa Palmera, koja je ocijenjena kao promašena. Palmer je, naime, donio u džepu koverat sa nacrtom reformisanog Izbornog zakona BiH, pa i to u vidu jedva polovičnog rješenja, koje asocira na stvaranje trećeg entiteta. Da je riječ o američkom ustupku etnonacionalističkoj politici, govori i Palmerova izjava da građanska država nije realna. Nije li time pokopana ideja koja je upravo u američkoj administraciji imala najvažniju podršku? Akademik Esad Duraković uputio je pismo predsjedniku Bidenu i drugim svjetskim moćnicima u kojem ih upozorava da je “ostalo još malo vremena za spas Bosne”.

Sve je to već viđeno, ali je u utorak stigla vijest iz koje se dalo zaključiti da je oprezni Christian Schmidt odlučio da uđe u ring u kojem ga, u suprotnom uglu, čeka prononsirani politički razbojnik Milorad Dodik. Ova konstatacija je bazirana na izvještaju visokog predstavnika o stanju u BiH, koji je dostavljen Vijeću sigurnosti. Dodik je u tom dokumentu apostrofiran kao opasan negativac i glavni krivac za sadašnju najveću i najopasniju poslijeratnu krizu u zemlji. Opasnost od raspada države Schmidt smatra realnom. Dodik je na sve ovo reagovao u svom poznatom, bezobzirnom stilu, rekavši između ostalog da su izvještaj “pisali muslimani u Sarajevu”, a on samo potpisao, i poručio Schmidtu da bonske ovlasti “može okačiti mačku o rep”. Međutim, Schmidt u tom njujorškom ringu ima za protivnika ne samo Milorada Dodika, već i predstavnike Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, koji otvoreno, odnosno prećutno podržavaju njegovu antidržavnu politiku. Novinar Erol Avdović navodi da je ruski scenario za rasplet ove drame u korist Dodika jednostavan: ostaviti slab EUFOR u BiH, poniziti OHR i nastaviti osporavanje visokog predstavnika. U rezoluciji usaglašenoj nakon “rovovske borbe” OHR se uopće ne spominje?! Vijeće sigurnosti će razmatrati izvještaj, ali se Christian Schmidt, kako je javljeno, neće obraćati. Uzgred rečeno, Valentinu Inzku takva prilika, koliko se sjećam, nikada nije bila uskraćena. Da li je to nagovještaj u kom pravcu se događaji razvijaju? I nije li akademik Duraković u pravu kad u svom pismu zaključuje da bi odnos svjetskih moćnika prema BiH bio drugačiji da u ovoj evropskoj zemlji ne žive muslimani?

AMERIČKI FAVORIT

Ali, koliko god Schmidtov apel za spas mira i dejtonske BiH bio dramatičan, njegov izvještaj u suštini ne otkriva ništa novo. Ne postoji niko u Vijeću sigurnosti ko ne zna šta se zbiva u BiH i ko je glavni generator njene političke agonije. Svakom iole važnijem činovniku američke administracije ili EU poznati su lik i djelo Milorada Dodika. Pa ipak, nije učinjeno ništa da se on zaustavi i ukloni sa političke scene. Naša loša beskonačnost najavila je svoju vladavinu kad je Dodik, tada američki favorit, došao na vlast. Jedan poznati političar iz opozicionih klupa izjavio je prije nekoliko godina da je kriza takva da nam ni Einstein ne bi pomogao. Danas su stvari, kao što vidimo, mnogo gore i opasnije. Neko je za to kriv. Ako su domaći vlastodršci okorjeli i korumpirani prevaranti, koji su svojim narodima odabrali i prijatelje i neprijatelje, zašto je misija međunarodne zajednice, koja u BiH ureduje već četvrt stoljeća, doživjela neuspjeh? Postoji u engleskoj političkoj tradiciji jedno iskustveno pravilo koje glasi: “Nijedno polovično rješenje nekog problema nije rješenje.” Nisu li sve ovo plodovi upravo takvih rješenja, od kojih je sazdana čitava dejtonska istorija BiH? Naše narodne vođe godinama obećavaju da će oni riješiti postojeće probleme, a u međuvremenu je svima postalo jasno da oni to neće učiniti.

Do juče je izgledalo da međunarodna zajednica neće više tolerisati njihova prazna obećanja i da se bliži kraj Dodiku i drugim protagonistima naše agonije, ali su takva očekivanja sada dovedena u sumnju. Percepcija Schmidtovog izvještaja u Vijeću sigurnosti pretvorila se u još jednu partiju političkog pokera velikih sila. Svi veliki igrači su na nogama. Ali, gdje je mnogo grmljavine, kiša je slaba. Sve će, vjerovatno, biti izbalansirano nekim novim polovičnim rješenjem.

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU