fbpx

Užurbanim stjecanjem čovjek postaje pustolovan i nespokojan (Francuzi to kažu bolje: entreprenant ili remuant); ali sreća koja je iskušana čini čovjeka sposobnijim.

francis bacon kalup srece covjek drzi u svojim rukama

Ne može se poreći da vanjske okolnosti doprinose blagostanju: naklonost, zgoda, tuđa smrt, prilike koje odgovaraju vrlini. Ali uglavnom, kalup sreće čovjek drži u svojim rukama. Faber quisque fortunae suae (Svatko je graditelj svoje sreće), kaže pjesnik. A najčešći među vanjskim uzrocima jest taj što je u ludosti jednoga sreća drugoga.

Jer nitko ne napreduje tako brzo kao onaj koji se koristi tuđom greškom. Serpens nisi serpentem comederit non fit draco (Zmija ne postaje zmaj dok ne proguta drugu zmiju).

Neskrivena i očigledna vrlina donosi hvalu; ali ima i tajnih i skrivenih vrlina koje donose uspjeh, određenih iskaza čovjekove osobnosti koji nemaju imena.

Španjolska riječ desemboltura djelomično ih izražava; kad u čovjekovoj prirodi nema nikakvih zapreka i nemira, nego kola njegova uma idu ukorak s kolima njegove sreće. Jer tako Livije kad je opisao Katona Starijeg ovim riječima: In illo viro, tantum robur corporis et animi fuit, ut quocunque loco natus esset, fortunam sibi facturus videretur (Bio je tako snažan duhom i tijelom da je mogao steći blagostanje gdje god da se rodio), uočava činjenicu da je on bio versatile ingenium (svestranog duha).

Zato, ako čovjek gleda budno i pažljivo, vidjet će Fortunu; jer iako je slijepa, ona nije nevidljiva. Put sreće je kao Mliječni put na nebu koji je stjecište ili roj sitnih zvijezda koje se ne vide pojedinačno, ali zajedno daju svjetlost. Tako postoji određen broj malih i jedva primjetnih vrlina ili, bolje rečeno, sposobnosti i navika koje vode sreći.

Talijani primjećuju neke od njih, i to one koje bi čovjeku jedva pale na um. Kad govore o nekom tko nikad ne promaši, oni će takvom pripisati da je poco di matto (pomalo budalast).
I zaista, nema sretnije osobine nego biti pomalo budalast i ne biti previše pošten.

Zato oni koji žarko vole svoju domovinu ili njeni vladari nisu nikada miljenici sudbine, niti to mogu biti. Jer kad čovjek upućuje svoje misli izvan sebe, on ne ide svojim putem.
Užurbanim stjecanjem čovjek postaje pustolovan i nespokojan (Francuzi to kažu bolje: entreprenant ili remuant); ali sreća koja je iskušana čini čovjeka sposobnijim.

Božicu Sreće valja slaviti i poštovati radi dviju njezinih kćeri, Pouzdanja i Ugleda, jer one stvaraju blaženstvo: prva u samome čovjeku, a druga u drugima u odnosu prema njemu.

Svi mudri ljudi, da bi se zaštitili od zavisti, pripisuju svoje vrline Providnosti i Fortuni. Jer tako ih mogu još bolje usvojiti: osim toga, veličina je čovjekova pod zaštitom viših sila. Tako je Cezar rekao kormilaru u buri: Caesarum portas, et fortunam ejus (Cezara nosiš i njegovu sudbu). Tako je i Sula izabrao ime Felix (Sretni), a ne Magnus (Veliki). I primijećeno je da oni koji otvoreno i previše pripisuju svojoj mudrosti i dovitljivosti ne završe sretno.

Zapisano je da Timotej Atenjanin, nakon što je podnio izvještaj o svojoj vladavini i pritom više puta dodao: U ovome Fortuna nije imala nikakvog udjela, nije više uspio ni u čemu čega se primio.

Zaista, ima onih čija sreća sliči Homerovim stihovima koji bolje teku i neusiljeniji su od stihova drugih pjesnika; kao što Plutarh kaže o Timoleonovoj sreći, u usporedbi s Agesilajevom ili Epaminondinom. A što je tomu tako, nesumnjivo je da je mnogo i do samog čovjeka.

S engleskog prevele: Dijana Kotarac i Branka Žaja, Nova Akropola

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU